Vojne prilike i zločini do jula 1995. godine
U aprilu 1992. Srebrenicu su zauzele srpske paravojne formacije potpomognute snagama JNA. Međutim, u maju 1992. to područje preuzele su bosanske teritorijalne snage pod vodstvom Nasera Orića. Do septembra 1992. godine te snage spojile su se i sa snagama ARBiH iz Žepe. Do januara 1993. godine enklava je proširena, uključujući i Cersku, mjesto zapadno od Srebrenice. Okolo Srebrenice bio je teritorij pod kontrolom jedinica VRS-a pa je stanovništvo Srebrenice bilo odsječeno od ostatka svijeta i držano kao taoci. Nakon zauzimanja Konjević-Polja, Cerske i Kamenice od strane VRS-a, stanovnici okolnih područja spas su pronašli u Srebrenici u kojoj je tada bilo između 50.000 i 60.000 ljudi. Obruč oko Srebrenice stezao se, a sve više izbjeglica spas je potražilo u Srebrenici i oko nje.
Nekoliko dana prije donošenja Rezolucije 819 dogodio se napad u kojem su 12. aprila 1993. godine ispaljene tri granate na igralište ispred Srednjoškolskog centra. Ubijeno je oko 70 osoba, a više od 100 je ranjeno. Zvanična istraga o ovom masakru nikada nije provedena, a u julu 1995. godine uništena je dokumentacija iz Doma zdravlja te konačan broj ubijenih nije utvrđen. Minobacačke granate ispaljene su s položaja VRS-a.
Nekoliko dana kasnije, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija 16. aprila 1993. donijelo je Rezoluciju 819 kojom se Srebrenica i njena okolina proglašavaju sigurnom zonom UN-a i koja „mora biti pošteđena svakog oružanog napada ili bilo kojeg neprijateljskog čina“. Tim je dokumentom postavljen zahtjev VRS-u da se „odmah prekinu svi oružani napadi od strane paravojnih jedinica bosanskih Srba na Srebrenicu i trenutno povlačenje iz područja oko Srebrenice“. Zahtijevalo se da Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) obustavi dotok vojnog naoružanja, opreme i usluga paravojnim jedinicama bosanskih Srba u Republici Bosni i Hercegovini. Status sigurne zone potvrđen je i Rezolucijom 824 od 6. maja 1993. Uprkos tome, pod posredništvom UNPROFOR-a, generali Sefer Halilović i Ratko Mladić potpisali su Sporazum o demilitarizaciji Srebrenice. Sporazum je uključivao potpuni prestanak vatre na području Srebrenice, raspoređivanje vojnika UNPROFOR-a, slobodu kretanja, otvaranje vazdušnog koridora za evakuaciju teško ranjenih i bolesnih ljudi do Tuzle. Demilitarizacija je trebala nastupiti u roku od 72 sata od dolaska snaga UNPROFOR-a i sve oružje koje se nalazilo unutar grada bilo je potrebno predati UNPROFOR-u, dozvoliti nastavak dopreme humanitarne pomoći u Srebrenicu te razmjenu zatvorenika, mrtvih i ranjenih, po principu „svi za sve“ pod kontrolom ICRC-a. Međutim, u isto vrijeme, postaju učestalije provokacije snaga VRS-a koje su bile raspoređene oko enklave i ovo je područje kontrolisao Drinski korpus. Oko enklave bilo je raspoređeno između 1.000 i 2.000 vojnika iz tri brigade Drinskog korpusa, dobro naoružani i opremljeni tenkovima, oklopnim vozilima, artiljerijskim oruđem i minobacačima. Jedinica ARBiH koja se nalazila u enklavi bila je 28. divizija, slabije naoružana, bez čvrste komandne strukture i sistema komunikacije.
Nakon proglašenja Srebrenice sigurnom zonom UN-a, na to su se područje iz susjednih općina koje su zauzele snage VRS-a nastavili doseljavati civili. Među ovim osobama bio je najveći broj žena i djece, jer su se vojno sposobna lica preko šuma prebacivala ka slobodnoj teritoriji. Jedan dio ovih izbjeglica UNHCR je prebacio za Tuzlu, ali je ipak u enklavi ostalo oko 42.000 ljudi. Sve vrijeme do zauzimanja toga kraja u julu 1995. protiv tamošnjeg, potpuno izolovanog bošnjačkog stanovništva, vođeni su specijalni oblici rata i genocidnog uništenja kao što su uskraćivanje vode, struje, ometanje i zabrana doturanja humanitarne pomoći, lijekova, energenata i svega onoga što je neophodno za preživljavanje. Količina hrane koju je UNHCR dopremao na ovo područje iznosila je 220 grama po stanovniku dnevno. Prema podacima Ratnog predsjedništva opštine Srebrenica 8. novembra 1993. u sigurnoj zoni UN-a Srebrenica bilo je 11.193 djece mlađe od 18 godina.
Prema izvještajima s terena život u sigurnoj zoni UN-a Srebrenica ličio je na logor u kome su pogođeni svi njeni stanovnici, a među kojima su najviše patila djeca. Bilo je to mjesto bez elementarnih životnih potreba, smještaja, osnovnih higijenskih uslova. Minimalna količina hrane koje su stizale nisu ni izbliza odgovarale potrebama ljudskog organizma za normalno preživljavanje, a pogotovo za djecu koja su se nalazila u fazi razvoja. U tom periodu dolazi do pojave različitih bolesti zbog kojih su djeca često umirala ili su preživjela s teškim posljedicama. Međunarodna organizacija Društvo za ugrožene narode više puta izvještavala je o stanju ljudi u enklavi. Upozoravala je na katastrofalnu humanitarnu i zdravstvenu situaciju, na učestalo granatiranje manjih sela od strane jedinica VRS-a, na život ljudi bez krova nad glavom, o 90% ljudi koji su pothranjeni i nedostaju im lijekovi. Upozoravala je na povećan broj abortusa, zaraznih bolesti i samoubistava i na veoma tešku psihičku situaciju kod stanovništva. Šestog jula 1995. organizacija je izvijestila o 13 osoba umrlih od gladi i 50 osoba umrlih od tuberkuloze.
Djeca su u ovom periodu bila primorana na brzo odrastanje zbog potrebe da se sama bore za život u potrazi za hranom. Dječije igre i radosti zamijenjene su skupljanjem drva za ogrjev, potragom za hranom i donošenjem vode za ličnu higijenu s obližnjih izvora. Velikom broju djece ubijeni su ili poginuli očevi tako da su dječaci s napunjenih desetak godina morali brinuti o porodici i mlađim članovima porodice. Uzimajući sve u obzir, dječija mladost na ovom prostoru zauvijek je izgubljena s trajnim i nesagledivim posljedicama, a psihološke rane ostat će neizbrisive i nikad dovoljno istražene.
Četiri godine agresije za djecu koja su bila tog uzrasta veliki su gubitak u njihovom obrazovanju i daljem školovanju zbog nemogućnosti da se školovanje adekvatno organizuje u Srebrenici. Općinski organi vlasti u Srebrenici, pored svih teškoća i problema, organizovali su nastavu koliko je to bilo moguće. Nastava je ponudila djeci dodatni osjećaj normalnog života, kao i snagu i vjeru da je moguće preživjeti nemoguće uslove. Osnovnu školu pohađalo je 5.385 učenika, a srednju školu oko 1.025, a zbog nedovoljnog broja nastavnog osoblja nastavu su držali studenti.
Zločini tokom jula 1995. godine
Snage VRS-a iskoristile su primopredaju zaštite sigurne zone UN-a Srebrenica između Kanadskog i Holandskog bataljona. Jedinice VRS-a ušle su u enklavu i popravile svoj strateški položaj. Zauzeli su povoljne pozicije u zapadnom dijelu enklave i izvršili pripreme za borbena djelovanja koja su se dogodila u julu 1995. godine. U martu 1995. predsjednik RS-a Radovan Karadžić u Direktivi 7 iznio je stvarne namjere u vezi s enklavama u istočnoj Bosni. Izdao je naredbu Drinskom korpusu VRS-a kako da provedu strategiju definitivnog oslobođenja Podrinja naredivši između ostaloga:
(…) što pre izvršiti potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe, čime sprečiti i pojedinačno komuniciranje između ovih enklava. Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi.
Bila je to strategija koja je trebala dovesti do uništenja civilnog stanovništva. U skladu s naređenjem Karadžića, Mladić je 31. marta 1995. potpisao Direktivu 7/1 kojom je Direktiva broj 7 pretočena u operativne vojne zadatke. Početkom jula 1995. Komanda Drinskog korpusa preduzela je neposredne pripreme za vojnu operaciju protiv sigurne zone UN-a Srebrenica pod nazivom Krivaja 95, čiji je cilj „iznenadnim napadom potpuno razdvojiti i suziti enklave Srebrenica i Žepa, popraviti taktički položaj snaga u dubini zone i stvoriti uslove za eliminisanje enklava“.
Humanitarna situacija u sigurnoj zoni Srebrenica nastavila se pogoršavati. Konvoji s humanitarnom pomoći dolazili su veoma rijetko te su i snage UN-a bile prisiljene od siromašnih stanovnika kupovati neke namirnice. Među stanovnicima enklave zavladao je sve veći strah i panika. Neki muškarci već odranije pokušali su pronaći spas bježeći preko šuma ka Tuzli. Međutim, snage VRS-a kontrolisale su sve puteve za prolazak, te su zarobljavale i ubijale te ljude. Na taj način likvidirano je više osoba. Također su zarobljavale i vojnike UNPROFOR-a i pošto snage UN-a nisu adekvatno odgovorile na ta zarobljavanja, jedinicama VRS-a bilo je jasno da neće biti kažnjene i da mogu nastaviti vršiti zločine. I izjava francuskog generala Janviera potvrđuje da je sudbina stanovnika u Srebrenici bila u rukama jedinica VRS-a. On je nakon sastanka s Mladićem u hotelu Vidikovac u Zvorniku 4. juna 1995. izjavio da „ono što će biti najprihvatljivije za Srbe jeste da se enklave napuste“.
Vojne i policijske oružane snage VRS-a 6. jula 1995. započele su iz svog raspoloživog arsenala granatirati sigurno područje, te nedugo poslije toga uslijedili su i pješadijski napadi. Snage Holandskog bataljona nisu reagovale, a 8. jula VRS je zarobio i oklopni transporter s holandskom posadom. Nakon što su zauzeta susjedna sela Pusmulići i Ljubisavići, u samom gradu zavladalo je panično i teško stanje. Tokom ovih napada pripadnici VRS-a ranili su i ubili veliki broj ljudi. Neznatna odbrana stanovnika Srebrenice brzo je odbijena. Poslije zauzimanja naselja Bojne, 300 metara od centra grada, zatim paljenja stambenih objekata od strane VRS-a, stanovnici Srebrenice napustili su svoje stanove i bježali prema bolnici i zgradi PTT-a, gdje su se nalazili posmatrači UN-a. Stanovnici Srebrenice nisu uspjeli spriječiti ulazak VRS-a u grad, prije svega zbog obećanja snaga UNPROFOR-a da će ih zaštititi, nedostatka naoružanja (demilitarizacijom je razoružano bošnjačko stanovništvo), nepostojanja vojne organizacije, te nepovoljnih pozicija od prije kada su snage VRS-a aprila 1993. zauzele okolna područja Kamenicu, Cersku, Konjević-Polje i veći dio slobodne teritorije na području Srebrenice. Pravi egzodus dogodio se 10. jula. U Srebrenici su se našle izbjeglice iz svih okolnih zauzetih sela, te se cjelokupno stanovništvo povuklo ka Potočarima i drugim mjestima. Komandant Holanskog bataljona potpukovnik Karremans obećao je vojnu intervenciju NATO-a na položaje VRS-a i povlačenje na polazne položaje. To se nije dogodilo, a branioci Srebrenice više nisu imali nikakvih izgleda za odbranu grada.
Srebrenica je 11. jula 1995. u 13 sati bila pod kontrolom VRS-a. Većina stanovništva povukla se u Potočare. U gradu je ostalo nekoliko stotina osoba. Kolone ljudi iz svih pravaca bježale su prema glavnoj bazi UNPROFOR-a ‒ Potočarima. Tamo se smjestilo između 20.000 i 25.000 ljudi izbjeglih, većinom žena, djece, staraca i vojno nesposobnih. Među njima i tridesetak gluhonijemih osoba, među kojima i gluhonijema djeca, te su uglavnom svi likvidirani u narednim danima. Uslovi su bili nesnosni, a situacija haotična. Gladni i žedni, uspaničeni i prestrašeni. Bez lijekova i hrane, bez sanitetskih čvorova u najvećim julskim vrućinama. Tenkovi i osoblje VRS-a 12. jula krenuli su u pravcu Potočara. Pripadnici VRS-a s Ratkom Mladićem ušli su u Potočare. Jedna od njegovih izjava tog dana pred TV-kamerama bila je:
Ne bojte se. Samo polako, polako. Neka žene i djeca idu prvi. Doći će mnogo autobusa. Prebacit ćemo vas u Kladanj. Odatle ćete preći na teritoriju pod kontrolom Alijinih snaga. Samo bez panike. Neka prvo pođu žene i djeca. Pazite da se ne izgubi nijedno dijete, ne bojte se. Niko vas neće povrijediti.
Nakon izjave za štampu i odlaska kamera, otpočeo je progon oko 20.000 ljudi ispred vojne baze Holandskog bataljona. Srpske vojne i policijske snage, uključujući i jedinice iz Srbije i „Republike Srpske Krajine“ 12. i 13. jula odvajali su muškarce između 14 i 65 godina, a nakon toga po kratkom postupku, na raznim mjestima oko baze UN-a u Potočarima ubijali ih. U narednim danima ubijali su i žene, djecu, starce. Iz grupe u Potočarima odvajane su i djevojčice i odvođene u Bratunac na strijeljanje. Mnoge od njih prvo su silovane. U bazi UN-a žene su od straha na silu abortirale djecu. Jedna od svjedokinja tvrdi da je vidjela preko dvadeset spontanih porođaja. Žene koje su ostale s djecom svjedočile su kasnije i o užasnim događajima u kojima su majkama odvodili djecu na pogubljenje ili su ih ubijali u njihovom naručju. Dolaskom noći, teror se još više pojačao. Krici, puščana paljba i različiti zastrašujući zvuci čuli su se tokom cijelih noći. Vojnici su izvlačili civile iz gomile uz vršenja sporadičnih ubistava, kojima su svjedočili i pripadnici Holandskog bataljona UN-a.
Dio stanovnika Srebrenice (između 10.000 i 15.000) okupio se u selima Jaglić i Šušnjari i organizovao je bijeg šumama, dijelom miniranim teritorijem i linijama VRS-a ka Tuzli. Među njima nalazio se manji broj žena, djece i staraca. Snage VRS-a i MUP-a Republike srpske iz raznih pravaca granatirali su tu izbjegličku kolonu. Od samog polaska kolone, napadani su artiljerijom, oruđima i borbenim sistemima velikih kalibara. Pripadnici VRS-a zarobili su veliki broj pripadnika ove kolone. Prilikom zarobljavanja neke su od njih na licu mjesta ubili.
Na vanrednoj sjednici Vijeća sigurnosti u New Yorku 12. jula 1995. usvojena je Rezolucija 1004, a prema Poglavlju VII Povelje tražilo se da „snage bosanskih Srba smjesta prekinu ofanzivu i povuku se iz sigurne zone Srebrenice“. Naravno, to nikad nije učinjeno. U to vrijeme, „Bijela kuća“ u Potočarima pred bazom Holandskog bataljona punila se bošnjačkim dječacima i punoljetnim muškarcima odakle su strpani u jedan hangar, a nakon toga ubijeni. Rijetki preživjeli kasnije su svjedočili tim ubistvima i mučenjima. Vojnici Holandskog bataljona vidjeli su i odvođenje muškaraca i dječaka u fabriku, a nedugo zatim čuli su se rafali.
Nakon naređenja Mladića na sastanku s UNPROFOR-om da se napravi spisak vojno sposobnih muškaraca u Potočarima, Holandski bataljon popisao je 239 muškaraca koje je predao VRS-u i zatim naredio ovim ljudima da napuste Potočare. Ti se ljudi više nikada nisu vratili, odvedeni su i ubijeni od strane VRS-a. Na ovom spisku nalazilo se 26 djece koja su u narednim danima ubijena.
Najteže je bilo odvajanje majki od njihove djece. Mnogim ženama otimali su djecu iz naručja i odvodili ih te se više nikada nisu vidjeli. Specijalne jedinice MUP-a Republike Srbije, poznatije kao grupa Škorpioni, odvele su jedan broj zarobljenih bošnjačkih civila, uključujući i dječake, na Jahorinu i u Trnovo, te ih tamo uz prethodna iživljavanja i mučenja ubili. Ta ubistva snimljena su TV-kamerom te su kasnije plasirana u svijetu. Majka Nura Alispahić na snimku je prepoznala svog šesnaestogodišnjeg sina Azmira.
Na spisku žrtava genocida nad stanovištvom sigurne zone UN-a Srebrenica u julu 1995, na kojem su poimenice 8.372 osobe, nalaze se i trogodišnja Nesiba (Muharem) Alić, četverogodišnja Emina (Nail) Vranjko, petogodišnja Edina (Zijad) Mujić. Sve djevojčice ubijene su 11. jula 1995. godine. Najmlađa žrtva bila je tek rođena beba Fatima Muhić.
U narednim danima, po jasno utvrđenom planu, izvršena su zarobljavanja i ubijanja ljudi, među kojima su bila i djeca. Većina žrtava imala je vezane ruke žicom preko leđa. Masovna ubistva izvršena su na više lokaliteta: Hajdučkom groblju, Jadru, Cerskoj dolini, Kameničkom brdu, skladištu u Kravici, Sandićima, Tišću, Orahovcu, Novoj Kasabi, brani kod Petkovaca, Vojnoj ekonomiji Branjevo, Domu kulture u Pilicama, Kozluku i drugim lokacijama. Da je genocid planiran, dokazuje i 5.000 lokacija na kojima su masovne, zajedničke i pojedinačne grobnice. U njima je pronađeno oko 25.000 posmrtnih ostataka. Forenzički dokazi pokazuju da su početkom jeseni 1995. godine, vojne i policijske snage VRS-a napravile značajan napor da se prikriju masovna pogubljenja tako što su premještali primarne grobnice u udaljene sekundarne, a potom i u tercijarne grobnice.
U Srebrenici je u periodu od 1992. do 1995. godine ubijeno 826 djece. Samo tokom perioda od 6. do 21. jula 1995. godine ubijeno je 694 djece. Do danas je u Memorijalnom centru Potočari ukopano 442 djece.
Broj ubijenih i brze likvidacije dokazuju da je u pripremi i izvršenju zločina učestvovalo veoma mnogo organizovanih i disciplinovanih izvršilaca, zapravo kompletan politički, upravni, policijski i vojni potencijal. Ideološki i politički nosilac bio je režim Slobodana Miloševića, a glavni izvršioci Vojska Jugoslavije, MUP Republike Srbije, Srpska demokratska stranka BiH, Vlada Republike srpske, Vojska Republike srpske i MUP Republike srpske. Uz samu podršku, odnosno nereagovanje UN-a i nekih svjetskih sila, mogao je sprovesti i izvršiti u potpunosti svoje planirano zlodjelo.
Pravni akti o zaštiti djece
S pravnog stajališta djeca uživaju svaku opću zaštitu međunarodnog humanitarnog prava namijenjenu svakom civilnom licu, kao i specijalnu zaštitu, jer čine posebnu ranjivu grupu. Opća zaštita podrazumijeva odnos prema djeci na human način. Moraju biti poštovani njihovi životi, fizički i psihički integritet. Na djecu kao i druge civile zabranjen je napad. Specijalna zaštita podrazumijeva zabranu svakog oblika napastvovanja, a sukobljene strane osigurat će staranje i pomoć djeci koja im je potrebna. Ženevske konvencije iz 1949. godine i dva Dodatna protokola iz 1977. godine, kao i mnoge druge međunarodne konvencije i akti međunarodnog humanitarnog prava, sadrže pravila kojima se djeca štite u oružanom sukobu. Tu su i Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima iz 1948, Konvencija o pravima djeteta iz 1989. godine, Statut Stalnog međunarodnog krivičnog suda, Otava povelja i mnogi drugi dokumenti. Djeca su tim konvencijama zaštićena i kao osobe koje ne učestvuju u oružanom sukobu. Usprkos tome, u periodu 1992–1995. na području Srebrenice, ali i šire, izvršeni su brojni i teški zločini nad djecom, među kojima i zločin genocida. Sva prava djece zanemarena su i prekršena na najgrublji način. Svi oblici teških kršenja međunarodnog humanitarnog prava činjeni su prema djeci, odražavajući se najdirektnije na njihov biološki opstanak.
Pored Srebrenice, zločini nad djecom izvršeni su i u mnogim drugim mjestima Bosne i Hercegovine. Zločin nad djetetom istovremeno je i zločin nad njegovom porodicom, a time i cijelim društvom u cjelini, uz dalekosežne posljedice koje ostavljaju trajne promjene u društvenoj zajednici.
Zaključna razmatranja
Bez obzira na sve akte, rezolucije, sporazume, konvencije o zaštiti djece, u periodu od 1992. do 1995. nad djecom Srebrenice izvršeni su brojni i teški zločini, među kojima i genocid. U Srebrenici je u toku jedne sedmice ubijeno 694 djece, što dovoljno govori o karakteru samog rata i namjerama agresora.
Pored fizičkog ubijanja i ranjavanja djece, težak oblik obuhvataju i psihičke povrede, koje, iako manje vidljive posljedice od fizičkih, ostavljaju trajne i nesagledive posljedice na cijelo bosanskohercegovačko društvo. Djeca su, između ostaloga, doživjela teška traumatska iskustva, ranjavanje, gubitak roditelja i bliskih osoba, izgladnjivanje i nedostatak hrane, lijekova, obolijevala su i umirala od hladnoće i raznih bolesti, razdvajana su od roditelja i najmilijih, uskraćeno im je normalno školovanje, zaustavljeno im je djetinjstvo, uskraćene omiljene aktivnosti i dr.
Treba napomenuti i činjenicu da su zločini nad djecom u Srebrenici počinjeni pred očima svjetske javnosti. Iako je Srebrenica proglašena i sigurnim zonama UN-a, činjenja zločina nakon toga nastavljena su čak i većim intenzitetom.
Zločin nad djecom zločin je i nad njihovim roditeljima, srodnicima, prijateljima ‒ to je zločin mnogo većeg opsega i razmjera. Ubistvom djeteta uništava se porodica, društvo, država. Posljedice ovih zločina vidljive su i 25 godina nakon završetka rata, a bosanskohercegovačko društvo trebat će se s njima još dugo boriti.
Dr. Zilha Mastalić Košuta/Historiografija.ba
