Kako je Hladni rat bio na vrhuncu, sve oči svijeta su bile uprte na Vijetnam. Rat se svakim danom sve više približavao. Američkoj i svjetskoj javnosti je bilo jasno da bi svaki vojni sukob između snaga Sjedinjenih država i Sjevernog Vijetnama bio borba „Davida protiv Golijata“. Sjedinjene Američke države su bile vodeća svjetska velesila, dok je Sjeverni Vijetnam bio siromašna zemlja Trećeg svijeta, koja je nedavno izašla iz dugog i žestokog rata. Pritom, vodila je i građanski rat. Ipak, nekoliko nenadanih faktora je poslužilo Vijetnamu za izjednačavanje šansi u nadolazećoj borbi. Vijetnamci su imali nekog ratnog iskustva iz Prvog indokineskog rata, kada su porazili Francusku vojsku i istjerali ih iz zemlje. Bilo je i onih koji su aktivno učestvovali u borbama protiv Japanaca u Drugom svjetskom ratu. Američki generali su se nadali brzom vojnom kampanjom u stilu njemačkog blitzkriega, i da će ih lokalno stanovništvo dočekati sa cvijećem i ovacijama. To je zasigurno bila prva kardinalna greška američkog vojnog rukovodstva. Komandni kadar američke vojske je uglavnom bio pod utjecajem vojnih doktrina iz Drugog svjetskog rata. Pojednostavljen plan u glavama generala je bio da pješadija zauzima teren, dok avijacija i artiljerija uništavaju neprijateljsku infrastrukturu i utvrđene pozicije. Baš onako kako su se američke trupe borile protiv njemačke vojske u Evropi 1944. i 1945. godine. Ništa ih nije dočekalo od onoga čemu su se nadali i o čemu su planirali. Beskrajna zelena prostranstva, guste i neprohodne džungle, nije bilo puteva, infrastruktura je jako bila loša, veliki procenat stanovništva je bio neprijateljski raspoložen.
U prvim okršajima, američke trupe su nanosile velike gubitke Vietkongu (Fronta narodnog oslobođenja Južnog Vijetnama) i to su bili ohrabrujući podaci za Vašington. Problem je bio što su snage Vietkonga poslje okršaja nestajale bez traga u gustu džunglu i nije ih bilo moguće pronaći. Kako je intenzitet borbi rastao, broj poginulih je rastao. Gerilska taktika Vietkonga je bila glavno oružje u borbi protiv američkih marinaca i pješadije. Ni oklopne jedinice nisu bile sigurne. Tenkovske kolone su bile redovna meta gerilskih napada. Jedan od problema je bio vezanje ruku američkoj vojsci. Naime, nakon iznenadnih napada, Vietkong bi se povlačio u Laos i Kambodžu, a Američkoj vojsci nije bilo dozvoljen prelazak granica. Za logističke potrebe vijetnamskih vojnika izgrađen je Ho Ši Minov put. Ta improvizirana infrastruktura je bila mreža puteva opskrbe, koji su se protezali kroz Laos i istočnu Kambodžu do Vijetnama. Američki bombarderi su često razarali Ho Ši Minov put, i nanosili velike gubitke Vijetnamcima. Čim bi put bio oštećen, ogroman broj vojnika i civila bi radilo na popravljanu. Upornost i požrtvovanost Vijetnamaca je bila nemjerljiva sa američkom vatrenom moći. Posebne poteškoće je američkom vojnom i političkom vrhu zadavala korumpirana južno-vijetnamska vlada u Sajgonu. Korupcija je zadirala u sve pore društva, pa čak i u vojsku demokratskog juga.
Kako bi dodatno izjednačili snage na terenu, Vijetnamci su izgradili enormnu mrežu tunela. Preko stotinu kilometara tunela se preplitalo Južnim Vijetnamom. Ti tuneli su imali univerzalne funkcije: bolnice, škole, kasarne itd. Čim bi počeo zračni ili artiljerijski napad, Vijetnamci bi nestajali pod zemlju. Mnogi hrabri američki vojnici bi ulazili u te tunele, naoružani samo sa pištoljem i lampom, kako bi ih uništili. Zbog svojih podviga, dobili su nadimak Tunelski pacovi. Još jedna od stvari na koje američka komanda nije računala su bile zamke. Pravljene su na najrazličitije načine i postavljane su na svakom koraku. Trenutak nepažnje je uvijek mogao imati smrtni ishod. Procjenjuje se da je između 50 i 70 hiljada američkih vojnika stradalo od vijetnamskih zamki. Aktiviranje zamke ili mine je često bio znak za vijetnamske vojnike da izvrše zasjedu. Sve je to utjecalo na moral američkih vojnika. Kako su rasle žrtve, tako su pristizale i svježe zamjene. Uslijed potreba rata, svježi vojnici nisu dobijali adekvatan trening. Takvi vojnici bi najčešće stradali u borbama protiv vijetnamskih veterana. Često su Amerikanci bombardovali vlastite linije zbog neiskustva nekog oficira koji je pogrešno pročitao kartu, i dao krive podatke.
Situacija u Sjedinjenim državama se počela mijenjati kako su rasli gubici američke vojske u Vijetnamu. Česti su bili protesti, nevini su gubili živote, nastajale su različite grupe nezadovoljnih građana, zahtijevao se povratak američkih mladića iz Vijetnama. Kap koja je prelila čašu je bila bitka za brdo 937, poznatije kao „Hamburger Hill“. Bitka koja je trajala od 13. do 20. maja 1967. godine je bila zaista nesvakidašnja. Kada bi američke trupe zauzele brdo koje su Vijetnamci žestoko branili, dobili bi naredbu da se povuku, to se nekoliko puta ponavljalo. Ta sedmodnevna praksa američkih oficira je dodatno razbjesnila američku javnost. Poginula su 72 američka vojnika. Mnogo vojnika je uzalud ginuo, i tako je to američka javnost percipirala. Situaciju je pogoršala i nasilna smrt Martina Lutera Kinga Juniora, koja je označila vrhunac segregacijske i rasističke politike prema Afroamerikancima. Sukobi na rasnoj osnovi su postali svakodnevnica.
Problemima nije bilo kraja. Demokratska vlada na jugu bila je izrazito korumpirana, narod nije bio zadovoljan, uprkos reformama. Eventualno povlačenje američkih trupa iz Vijetnama bi značio vojni poraz Južnog Vijetnama. Ni novčana ulaganja od 28.5 milijardi dolara nisu promijenile stanje stvari, vojnici Vietkonga i Sjevernog Vijetnama su bili mnogo uporniji i bolje organizovaniji i nisu imali problema zbog korupcije. Komunistička ideologija je bio važan motiv vojnika Sjevernog Vijetnama. To se najbolje vidi u citatu Ho Ši Mina: „Možete ubiti deset mojih ljudi za svakog vašeg. Ali čak i uz te izglede vi ćete izgubiti, a ja ću pobijediti“.
Mnogi Amerikanci će reći da se rat u Vijetnamu vodio na dva fronta, u Sjedinjenim državama i u Vijetnamu. Vojnici su polako gubili rat, a javnost je bila protiv rata koji se ne može dobiti, to je znala i američka administracija sa Niksonom. U Južnom Vijetnamu nije postojao front, nije postojala stalna linija razgraničenja, neprijatelj se mogao nalaziti u svakom grmu, u krošnji drveta, šumarku, ili čak ispod zemlje, dok je u Sjedinjenim državama bio jasan front, javnost protiv tvrdoglavih ratobornih političara i generala. Sve je to, na duge staze, utjecalo da predsjednik Richard Milhous Nixon 20. aprila 1969. godine naredi povlačenje 150.000 američkih vojnika iz Vijetnama. Taj potez, na radost mnogih, je označio postepeno, ali sigurno povlačenje američkIh trupa iz Vijetnama. Do 1973. u Vijetnamu je ostala samo mali broj vojnih efektiva koji su bili u službi savjetnika, i vojnih instruktora za vojsku Južnog Vijetnama. Rat nije još dugo trajao, 30. aprila 1975. godine Sajgon je pao, i to je bio kraj Vijetnamskog rata. Tvrdoglavost američke administracije i vojnog vrha, zajedno sa prevelikim samopouzdanjem, se najbolje ogleda kroz riječi Sun Tzua :“Moramo poznavati svog neprijatelja i sami sebe, makar i stotinu bitaka vodili, nećemo biti ugroženi. Ako ne poznajemo sami sebe, jednaki su nam izgledi za pobjedu i poraz. Ako ne poznajemo neprijatelja ni sami sebe, svaka bitka može biti kobna za nas“.
Literatura:
- -Mark Baker, „Nam: the Vietnam War in the Words of Soldiers Who Fought There, Barkley Books, New York. 1983.
- -Edvard F. Murphy, „Semper Fi Vietnam“ Presidio, Novato, California, 2000.
- -Lloyd Gardner, „Approaching Vietnam: From World War II through Dien Bien Phu, Norton, New York, 1988.
- -Charles Chatfield, „An American Ordeal: The Antiwar Movement of the Vietnam Era, Syracuse University Press, 1990.
- -Hoang Khoi, „The Ho Chi Minh Trail, The Goi, Hanoi, 2001.
- -Philip Caputo, „A Roumor of War“, Holt, Reinhart and Winston, 1977.
- -John Plaster, „SOG: The Secret War of America’s Commandos in Vietnam, Simon and Schuster, New York, 1997.
- -Jonathan Shay, „Achillies in Vietnam, Touchstone, New York, 1993.
- -Bao Ninh, „The Sorrow of Wat, Pantheon, New York, 1993.
- -Hal More & Joseph Galloway, „ We Were Soldiers Once..and Young, Harper, New York, 1992.
- -Simon Dunstan, „Armour of The Vietnam Wars“, Osprey Publishing, London, 1985.
Izvori:
- Mike Gravel, „The Pentagon Papers: The Defense Department History of United States Decisionmaking on Vietnam“ New York Times, 1971.
Za Intelektualno.com piše: Mustafa Dedović
