Piše: Voloder Sanadin
Vezuv Bašić Bašo rođen je 13.6.1948. godine u Kladnju. Osmogodišnju i srednju tehničku školu završio je u Banovićima, a fakultet političkih nauka u Sarajevu, gdje je stekao zvanje profesora. Najveći dio svog života proveo je u Banovićima obavljajući različite privredne, društvenopolitičke i vojne funkcije. Agresija na našu domovinu zatekla ga je na frontu kod Vozuće gdje je bio komandant odreda.
Demobilisan je radi zdravstvenih problema te se kao izbjeglica našao u Danskoj. Tu je radio kao nastavnik maternjeg jezika i nacionalne grupe predmeta, za djecu izbjeglica u Danskoj. I u Danskoj se školovao, a do penzionisanja je radio kao ovlašteni tumač za bosanski i danski jezik. Poeziju je počeo pisati u periodu kada je radio kao nastavnik, za potrebe nastave, a kasnije je počeo pisati i prozu.
Prozne i poetske teme, osim poezije za djecu, doživljavao je isuviše tužnim i crnim, te se do 2011. godine nije odlučivao da ih objavi. Dokazao se kao novinar pišući za više listova koji su izlazili i još uvijek izlaze u Danskoj, na bosanskom, ali i na danskom jeziku. Teme su uvijek bile u vezi sa izbjeglicama i njihovim tužnim slikama života. Najčešće je pisao o najranjivijim kategorijama izbjeglica, starcima, ženama i djeci. Kada je u Bosni i Hercegovini živi u Maglaju.
Vezuv Bašić Bašo dokazani je humanista koji u svakoj prilici pomaže svojoj domovini Bosni i Hercegovini. Od 2013. godine nalazi se u penziji, ali tempo svojih aktivnosti gotovo da i nije smanjio. Aktivno učestvuje u radu bosanskohercegovačkih udruženja i saveza u Danskoj pa i šire.
Teške životne priče predstavljene kroz književnost
Od 2011. godine objavio je trinaest knjiga i to: dvije knjige poezije: „Izbjeglička soba“ i „Ne prestaje boljeti“, dvije knjige poezije za djecu: „Ždraka“ i „Malo gnijezdo za snove“, dvije knjiga priča: „U predvorju smrti“ i „Priče iz Avnstrupa“, te sedam romana: „S obje strane Drine“, „Prazna duša Rahmanova“, „Rane na duši“, „Udarnikova kći“, „Unproforsko kopile“, „Bezimene žene“ i „Živa lomača“. Pet romana prevedeno je na Danski jezik. Kao pisac registrovan je i priznat u Kraljevskoj biblioteci u Danskoj.
Pored knjiga piše poeziju i kratke priče na više portala i drugih medija. Do pojave pandemije korona virusa sve njegove knjige imale su promociju na Internacionalnom sajmu knjige u Sarajevu te u mnogim mjestima u BiH, Danskoj, Austriji, Njemačkoj, Švedskoj i Holandiji.
Sva njegova djela, osim knjiga poezije za djecu i posljednjeg romana „Živa lomača“ tretiraju težak i tužan život izbjeglica u Danskoj. Inspiraciju nalazi u kontaktima i dugim razgovorima sa ljudima čije je teške sudbine bilo vrijedno zabilježiti, radi pamćenja i nauka za buduća vremena. Sve napisano predstavlja istinite priče ljudi, ali su imena ljudi, nazivi mjesta i vrijeme događaja najčešće promijenjeni, da bi se zaštitila privatnost tih ljudi i spriječilo kopanje po ranama ionako duboko povrijeđenih ljudi.
Samo je roman „Živa lomača“ pisan sa precizno navedenim mjestima, datumima i imenima, kako žrtava tako i krvnika. Roman je istinita priča tada četrnaestogodišnjeg dječaka iz sela Polje kod Višegrada. Taj roman nije dokumentarističko djelo, a povezan je sa četničkim zločinima iz Drugog svjetskog rata i zločinima iz posljednjeg rata i agresije na našu domovinu. U Višegradu, u kući Mehe Aljića, u živoj lomači na Bikavcu, potpuno je zatrt kompletan ženski dio njegove familije. Tu je spaljeno 24 njegova bliska rođaka računajući majku, njegovu sestru i njenu jednogodišnju bebu, dvije nene i još devetnaest najbližih rodica. Ovo je roman koji će od zaborava sačuvati te strašne događaje.
Internet kao konkurencija knjizi
Pojavom novih tehnologija, a prije svega interneta interes čitaoca za dobrom knjigom veoma je smanjen. I pored toga knjige se kupuju i čitaju. To se naročito odnosi na starije generacije koje često ne koriste internet. Interes za Vezuvove knjige je dosta veliki, kako u dijaspori tako i u domovini. Na promocijama se okupi značajan broj ljubitelja knjige, a komentari na prethodna djela veoma su pozitivni. On piše jasnim i čistim narodnim jezikom sa korištenjem lokalizama u mjeri u kojoj to čitaoci mogu jasno prepoznati.
Izdavač djela Bašića je „Bosanska riječ“ iz Tuzle, a njegove knjige se mogu nabaviti kod izdavača ili direktnom narudžbom od autora.
Kultura pamćenja kroz knjige
Stara i mnogo korištena aksioma je da ono što nije napisano kao da se nije ni dogodilo. U tome leži mudrost pamćenja. Vrijeme, svojim protokom, briše sjećanja, a usmena predanja često budu usmjerena u pogrešnom pravcu. Knjiga čuva od zaborava sve ono što se dešavalo u nekom vremenskom periodu. Knjige koje u obliku romana ili poezije bilježe događaje najbolja su riznica sjećanja preživjelih i podsjećanja novih pokoljenja na prošlost njihovih predaka. Ovo se posebno odnosi na Bošnjački korpus. Bošnjaci su preživjeli najstrašnija vremena i događaje koji se ponavljaju stoljećima. U jednom kratkom periodu nakon tih egzodusa osjeti se jedinstvo Bošnjaka, a onda se protekom vremena zaborav uvuče u njihove glave i nastaje period opuštanja sve do novog egzodusa. Merhametluk i zaborav potisnu sjećanja i donesu opuštanje, a to je pogrešno. Može se oprostiti, ali zaboraviti nikada.
Radi nauka za budućnost potreban je stalni oprez i sjećanje. Najbolji i najsvježiji dokaz tome je posljedni rat, agresija na našu domovinu i mnogobrojni egzodusi od kojih je samo onaj srebrenički dobio pravi naziv – genocid. Radi toga je nužno pisati knjige jer su samo one vječni trag i dokument o našoj prošlosti.
Intelektualno.com
