Piše: Admir Lisica
Godina 1997 se s pravom uzima za prelomnu godinu u kontekstu političkih odnosa u Crnoj Gori, ali i pozicioniranju njene vanjske politike. Naime, uslijed kontinuiranih sankcija koje su pogađale Srbiju i Crnu Goru, a zbog agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, te vojne intervencije na Kosovu, među građanima Crne Gore se sve više osjećalo nezadovoljstvo trenutnim stanjem u Crnoj Gori. Tadašnja najjača politička stranka Demokratska partija socijalista – DPS, našla se na svojevrsnoj prekretnici, koja je bitno utjecala ne samo na njenu buduću perspektivnu, već i na perspektivu čitave Crne Gore. Dotadašnja zvanična politika Crne Gore, kojom su dirigirali Milo Đukanović i Momir Bulatović, davala je podršku Slobodanu Miloševiću u svim njegovim zločinačkim akcijama, uključujući i one na teritoriji Bosne i Hercegovine.
Ipak, međusobne razlike između Đukanovića i Bulatovića vremenom su postajale sve osjetnije, posebno u trenucima kada Đukanović nastoji promijeniti zvanični politički kurs DPS-a. Bulatović je nastavio s podrškom Miloševiću i njegovom režimu u Beogradu, dok je Đukanović javnim istupima istakao protivljenje zvaničnoj srpskoj politici, na čelu sa Slobodanom Miloševićem. U oktobru 1997. godine Đukanović je pobijedio Momira Bulatovića i time postao predsjednik Crne Gore, koja se od tada počinje kretati u proevropskom smjeru. Veliki ispit za Đukanovića i Crnu Goru bio je referendum o nezavisnosti Crne Gore tokom 2006. godine, kada 55,5% građana odlučuje da želi nezavisnu Crnu Goru i izlazak iz dotadašnje državne zajednice sa Srbijom. Zanimljivo je da je za tu odluku bilo potrebno najamanje 55% glasova, što dokazuje da je bilo izuzetno nepredvidiv ishod referenduma. Bitno je istaći da su Bošnjaci odigrali ključnu ulogu tokom referenduma, jer su masovno podržali nezavisnost Crne Gore, o čemu svjedoče rezultati glasanja iz Rožaja, Petnjice, Plava i drugih sredina u kojima su Bošnjaci većina. Velikosrpska ideja nije zaustavljenja proglašenjem nezavisnosti Crne Gore, a najbolji pokazatelj tome jesu događaji neposredno prije ulaska ove zemlje u NATO, kada srpski, ruski i crnogorski državljani (prosrpske orijentacije), pokušavaju izrvršiti državni udar u Crnoj Gori.
Jedan od optuženih za taj čin jeste i Andrija Mandić, lider crnogorskog DF, prosrpski orijentisane stranke, koja njeguje prisne veze sa Aleksandrom Vučićem i Srpskom pravoslavnom Crkvom – SPC. Uprkos tome i prvostepenoj presudi, Mandić je jedan od kandidata na predsjedničkim izborima u Crnoj Gori, koji će biti održani 19. marta 2023. godine. Mandić je radikalni srpski desničar, koji podršku crpi iz Srpske pravoslavne crkve i zvaničnog političkog Beograda. Prema različitim analizama, Mandić ima dobre šanse da se domogne drugog kruga, ali će mu predstavljati problem što su njegovi glasači isključivo prosrpski orijentisani građani, što nije slučaj za ostale predsjedničke kandidate. Poznata imena iz takozvane „apostolske vlade“ prosrpske Vlade, Aleksa Bečić i Jakov Milatović, također su među kandidatima. Iako se pomenuti dvojac u javnosti nastoji prikazati kao državnički procrnogorski element, događaji iz prethodnog prerioda ukazuju da su Bečić i Milatović imali podršku Srpske pravoslavne crkve, te da kao takvi sasvim sigurno nisu oslobođeni srpskog utjecaja. Jasno je da Bečić i Milatović nisu radikalni poput Mandića, te da imaju nešto drugačiji pogled na budućnost Crne Gore u odnosu na Mandića, ali je nesporno ni to da bi u slučaju pobjede nekog od njih dvojice, srpski utjecaj bio poprilično vidljiv.
Bečić je dobio zvaničnu podršku pokreta URA, koji predvodi Dritan Abazović, dok je uz Milatovića otvoreno stala Stranka pravde i pomirenja – SPP, jedna od dvije bošnjačke stranke koje egzistiraju u Crnoj Gori. Upravo će se između Bečića i Milatovića voditi glavna utrka ko će pobijediti u borbi za ulazak u drugi krug. Jasno je da Bečić i Milatović imaju sličnu glasačku strukturu, ali i da će određeni dio glasova od strane Mandićevih birača pripasti njima. Za evropsku budućnost Crne Gore bilo bi izuzetno opasno da Andrija Mandić dobije dovoljan broj glasova za ulazak u drugi krug, dok bi uprkos utjecaju prosrpskog faktora na Milatovića i Bečića, u slučaju da neko od njih dvojice uđe u drugi krug, situacija bila nešto realaksiranija. Srpska i ruska prisutnost u Crnoj Gori su realnost, a njihovo svođenje na prihvatljiv nivo moguće je ukoliko predsjednik, al i ostatak vlasti budu proevropski orijentisani. Kada je riječ o kandidatima koji baštine proevropska i procrnogorska stajališta, tu se svakako izdvajaju kandidatkinja SDP-a, Draginja Vukasnović-Stanković i aktuelni crnogorski predsjednik Milo Đukanović, koji je ponovo kandidat. Vuksanović-Stanković ima značajno manju podršku od Mila Đukanovića, ali je činjenica da će kandidatkinja ispred crnogorskog SDP-a, „otkinuti“ određeni broj glasova Đukanoviću.
Bošnjačka stranka Crne Gore – BS, kao najveća i najorganiziranija stranka Bošnjaka u ovoj državi do sada je podršku davala Milu Đukanoviću i njegovom DPS-u, s kojim na različitim nivoima imaju koalicione sporazume. U prethodnim danima vodili su se razgovori na relaciji DPS-BS u kontekstu pridobijanja zvanične podrške od strane Bošnjačke stranke, koja ima određene uslove. Prvi je svakako vezan za predstojeći Popis stanovništa u Crnoj Gori, gdje vlast treba da učini sve kako bi se izbjegle manipulacije sa brojem Bošnjaka, a na način da se dopuštaju historijski neutemeljene formulacije pri popisu. Ostali zahtjevi su vezani za međusobno koaliranje, a smatra se da će DPS i Đukanović, pristati na uslove Bošnjačke stranke, te da će ista ubrzo i zvanično objaviti podršku Đukanoviću, koji je najozbiljniji kandidat za ulazak u drugi krug.
U Crnoj Gori, al i u ostatku Zapadnog Balkana, predstojeći predsjednički izbori predstavljaju svojevrsni referendum građana da li žele Crnu Goru usmjerenu prema Evropsku uniji, koja se zalaže za jačanje regionalnih odnosa zemalja Zapadnog Balkana, ili Crnu Goru po mjeri desno opredjeljene Srbije i Rusije. Đukanoviću ide na ruku što značajn broj građana shvata izbore kao obračun sa mračnim dijelom Crne Gore, dok ono što će mu otežati put do novog predsjedničkog mandata jesu određene afere koje su u prethodnom periodu opterećavale DPS. U prvom krug je moguće da dio tradicionalnih Đukanovićevih glasača svoj glas da nekom od preostalih kandidata, dok bi u drugom krugu to ovisilo od toga ko se nađe nasuprot njega.
Tekst je objaljen u listu “Preporod”, 15.3.2023.
