U vremenu kada je priča o migrantima sve aktuelnija u našoj domovini, značajno se podsjetiti na našu migrantsku prošlost. Početak bošnjačke migrantske priče najčešće se veže za dolazak Austro-Ugarske na ove prostore, tokom 1878. godine kada su Bošnjaci, nezadovoljni promjenom vlasti, organizirano napuštali svoje domove. Destinacije koje su Bošnjaci najčešće pohodili bili su Sandžak i Turska u kojima je još uvijek vladala osmanska uprava. U periodu od 1878. do 1908. godine, Bošnjaci su se iseljavali kontinuirano, a upravo 1908. godine došlo je do najvećeg iseljavanja. Naime, nakon proglašenja aneksije Bosne i Hercegovine, početkom oktobra 1908. godine, nekoliko hiljada Bošnjaka je u veoma kratkom periodu napustilo svoju domovinu.
Put u bolji život
Ovi odlasci, koji su trajali tokom cjelokupne austrougarske vlasti, opravdavani su ugroženim vjerskim pravima, uzurpiranjem vakufa i neadekvatnim uvjetima življenja pod novom upravom. Nakon završetka austrougarskog perioda, Bosna i Hercegovina je 1. decembra 1918. godine ušla u sastav tadašnje zajedničke države Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca, što je podržano od tada najutjecajnijeg vjerskog lidera, reisa Džemaludina Čauševića, te istaknutog bošnjačkog političara Mehmeda Spahe, koji je predvodio grupu mlađih intelektualaca. Između dva svjetska rata iseljavanje Bošnjaka nije imalo onakav intenzitet kao pri dolasku Austro-Ugarske i proglašenju aneksije, ali je ipak bio primjetan broj onih koji su napuštali našu domovinu, nezadovoljni novonastalom političkom situacijom. Političko nezadovoljstvo među Bošnjacima naročito je bilo izraženo nakon 1945. godine, kada zemlju napuštaju većinom politički disidenti koji se nisu slagali sa Komunističkom partijom Jugoslavije. Ono što posebno treba istaći je porast iseljavanja tokom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada, zbog loše ekonomske situacije, Bošnjaci najčešće odlaze u Austriju i Njemačku kako bi sebi obezbijedili bolje uvjete za život. Iseljavanja uzrokovana lošom ekonomskom situacijom uglavnom su bila prisutna sve do početka devedesetih godina kada, uslijed agresije na našu domovinu, u zemlje Zapadne Evrope više ne dolaze traženi „gastajbajteri“, već izbjeglice koje su bile primorane napustiti svoje domove pred naletom fašističkih hordi. Između 1992. i 1996. godine stotine hiljada Bošnjaka rasule su se po Evropi, Australiji i Americi u nadi da će se ubrzo vratiti u svoje domove. Za većinu njih ta željena kratka epizoda potrajala je do danas, što je za Bosnu i Hercegovinu u konačnici ipak bilo od koristi, jer je upravo bošnjačka emigracija postala kontinuirano najveći ulagač u domovinu. Bošnjačke izbjeglice većinom su se u početku organizirale putem džemata, koji nisu imali samo vjersku ulogu, nego su oni za izbjegle Bošnjake predstavljali putokaz kako se lakše organizirati u novom društvu. Dobro organizirani džemati plod su kontinuiranog i nesebičnog rada prve generacije iseljenika u zemlje Zapadne Evrope, koji se prenio i na drugu generaciju. Ovu konstataciju potvrđuju mnogobrojni uspješni Bošnjaci širom dijaspore, koji svojim radom aktivno doprinose društvu u zemlji u kojoj trenutno žive. Upravo su uspješni Bošnjaci napravili put za nove dolaske, koji su nažalost danas sve učestaliji.
Odlazak mladih-razlozi stari
U posljednjih nekoliko godina odlasci u zemlje Zapadne Evrope događaju se zbog nepovoljne ekonomske situacije, a posebno je izražen odlazak mladih koji u domovini trenutno ne vide perspektivu. Pokretačka snaga mladih iseljenika nakon završetka Drugog svjetskog rata dovela je do nacionalnog buđenja Bošnjaka, koji su započeli historijsku borbu za povratak nacionalnog imena. Novi mladi iseljenici neće imati tako teško breme na svojim plećima, kao njihovi prethodnici, ali ni motiv za povratak, ukoliko se u međuvremenu ne desi nešto što će domovinu ponovo učiniti primamljivom za život. Poredamo li hronološki razloge migracionih kretanja kod Bošnjaka, vidjet ćemo da se oni mijenjaju svakih dvadesetak godina, što ukazuje na korijene problema koji su nastali mnogo prije nego što nam razni nezavisni analitičari nastoje prikazati. Slični razlozi za iseljavanje prisutni su i kod drugih balkanskih naroda, a migraciona kretanja nisu zaobišla ni zemlje koje se danas nalaze u sastavu Evropske unije. Najbolji primjer toga su Poljaci i Mađari koji su, uslijed rata, političke nestabilnosti i loše ekonomske situacije, u više navrata napuštali granice svojih domovina. Ove činjenice potvrđuju da migraciona kretanja u svijetu traju kontinuirano, kao i da su njeni povodi većinom slični. Danas, kada u našoj zemlji svakodnevno imamo priliku vidjeti izbjeglice i ekonomske migrante, moramo shvatiti da je to proces čiji akteri smo i mi kao narod bili više puta kroz historiju. Povod migracija diktira trenutna situacija, a ono što je uvijek isto je zajednički cilj – bilo da se radi o Bošnjacima, Turcima, Poljacima, Sirijcima – svi žele bolje uvjete za život, koje u svojim zemljama trenutno ne mogu ostvariti.
Piše: Admir Lisica
Preporod, 15. decembar 2018.
