Nedžad Abdić, rođen je u Travniku 1980. godine. Po završetku osnovne škole upisuje Gimnaziju u Vitezu. Godine 2018. diplomira na MBS Fakultetu u Beogradu, odsjek poslovna informatika. Abdić je sa svega 12 godina preživio opsadu Starog Viteza. Trenutno je voditelj i novinar na Radiju BIR. Povod razgovora za portal Intelektualno.com je opsada Viteza, Starog Viteza, Ahmića i još nekoliko okolnih sela od strane HVO-a, gdje je počinjen masakr nad bošnjačkim stanovništvom.
Razgovarao: Mirza Malović
Imali ste svega 12 godina kada je HVO ušao na područje Viteza, Starog Viteza, Ahmića i još nekoliko sela, gdje je počinjen masakr nad bošnjačkim stanovništvom. Šta vam je ostalo najupečatljivije u sjećanju vezano za taj dan?
Abdić: Da, imao sam 12 godina 1993.godine. HVO je u jutro 16. aprila 1993. godine pokušao da uđe u Stari Vitez, međutim zahvaljujući borcima ARBiH koji su pružili otpor, a kojem se hrvatski agresor nije nadao, Stari Vitez je ostao odbranjen sve do stupanja na snagu primirja krajem februara 1994. godine. HVO nikad nije ušao u Stari Vitez.
Nažalost u selima Ahmići i Donja Večeriska nije bilo vojnih jedinica ARBiH, te je HVO u tim mjestima izvršio pokolj stanovništva. U Ahmićima je ubijeno 116 civila, a u Donjoj Večeriskoj i danas se traga za 8 ubijenih za čije ubistvo do danas niko nije odgovarao.
Sve se brzo događalo i veoma je teško izdvojiti nešto posebno, ali iz jutra 16. aprila ’93. sjećam se granatiranja naših kuća, djelovanja snajpera s kuća naših komšija Hrvata i velike neizvjesnosti. Tog jutra uništeni su mnogi životi mojih prijatelja, sugrađana, prekinuta su djetinjstva i mnoga prijateljstva.
Šta je prethodilo ulasku i napadu HVO-a na ova područja?
Abdić: Kao što rekoh HVO, hvala Bogu, nikad nije uspio ući u Stari Vitez. Međutim ove dobro isplanirane akcije HVO-a i HV-a izvedene su uz dobre pripreme od maja 1992. pa sve do aprila 1993. godine.
Čelnici takozvane Herceg Bosne prvo su u maju 1992. godine u Vitezu, Busovači , Kiseljaku i Gornjem Vakufu, uz pomoć HVO-a i HOS-a okupirali službene prostorije svih javnih institucija i tim činom protjerali Bošnjake iz javnog prostora u ovim gradovima. Konstantno su vršene torture nad Bošnjacima, pritisci na intelektualce i zastrašivanja. Oduzimana je imovina i vršena marginalizacija u svim sferama života.
Napadi su najprije počeli u Gornjem Vakufu i Prozoru 1992., da bi potom uslijedili napadi na Novi Travnik, Travnik, Busovaču i Vitez. Kada govorimo o konkretnim napadima na Vitez, prvi oružani napad u Vitezu izvršen je 30. novembra 1992. na jedan kontrolni punkt u Ahmićima i Komandu ARBiH koja se u to vrijeme nalazila u prostorijama Srednje škole Vitez. Tada je ubijen osamnaestogodišnji Halid Pezer, koji je ujedno i prva žrtva HVO-a u Ahmićima.
24 i 25. januara 1995.počela je opsežna akcija HVO-a na Busovaču i pokušaj ovladavanja putnom komunikacijom Busovača- Kiseljak. Tada je protjerano svo bošnjačko stanovništvo iz Busovače koji su spas pronašli u Kaćunima i Zenici. Uporedo su vršeni napadi u Novom Travniku a posljednji veliki napad prije napada na bošnjačka naselja u Vitezu, desio se na Travnik. Zanimljivo je da danas u sarajevkom naselju Ciglane imamo spomenik čovjeku koji je izdao naredbu za napade na Travnik.
Dakle, napadi 16. aprila bili su dio dobro organizovane kampanje HVO- a, HOS-a i HV-a kojom su pokušali ovladati teritorijom suverene i nezavisne, međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine. Moram ovdje istaći da je HVO formiran zbog politike teritorijalnih aspiracija Franje Tuđmana prema Bosni i Hercegovini, a nikako, kako se to voli istaknuti, radi odbrane Bosne i Hercegovine.
Kako je Armija Republike Bosne i Hercegovine odgovorila na napade HVO-a?
Abdić: Armija Republike Bosne i Hercegovine je tada bila slabo naoružana i MTS-om slabo snabdjevena i s obzirom na okolnosti, pad Jajca, borbena dejstva srpskih paravojnih jedinica i JNA u Turbetu i na drugoj strani kod Visokog i Kiseljaka, možemo reći da se uz izuzetno požrtvovanje svih pripadnika ARBIH uspjela odbraniti veliki dio teritorije u Srednjoj Bosni.
Konkretno kada govorimo o Vitezu poznato je da je Stari Vitez, iz kojeg je i nastao savremeni grad Vitez, ostao pod kontrolom ARBiH tokom cijele agresije na Bosnu i Hercegovinu, a napadima HVO-a i HOS-a u nevjerovatno teškim uslovima uspjela odoliti svih 316 dana opsade ovog dijela Viteza. Također veliku zaslugu za opstojnost Bošnjaka u Srednjoj Bosni imaju pripadnici AR BiH u selu Krušćica, koje se nalazi na južnoj strani općine Vitez. Zahvaljujući njima HVO je sprječen da se spoji sa jedinicama južno i jugozapadno od Viteza.
Smatrate li da su presude ratnim zločincima za zločine počinjene na ovim područjima adekvatne i pravedne?
Abdić: Razmjere zločina su zaista prevelike da bismo bili zadovoljni do sada izrečenim presudama i procesuiranim ratnim zločinima. Koliko je izostala pravda u izricanju presuda dovoljno govori da i danas u hrvatskom političkom korpusu živi ideja trećeg entiteta, Herceg Bosne i da se veličaju ratni zločinci. Podsjetiću da je cijelo rukovodstvo HDZ-a BiH slavodobno priredilo doček osuđenom ratnom zločincu Dariju Kordiću. Mnogi i danas osjećaju razmjere zločina HVO-a, a veliki broj tih zločina, kao što je već spomenuti zločin u Donjoj Večeriskoj nad 8 civila, zatim ubistvo Komandira Policijske stanice Vitez rahmetli Šabana Mahmutovića, eksplozija cisterne – bombe i ubistvo Muje Šahmana i još pet osoba koje su se nalazile u blizini gdje se desila eksplozija, zarobrljavanje preko 2000 bošnjaka u logoru u Kino sali Vitez, protjerivanje stanovnika naselja Gačice, ubistvo Salema Topčića, Mire i Nedima Zlotrg, Sadibašić Sifeta i mnogi drugih civila u Vitezu. Prema tome o kojoj pravdi govorimo?
Već duže vrijeme na vašem facebook profil možemo vidjeti priče, odnosno sjećanja vezana za period agresije na područje Viteza i okolnih sela, a čak ste najavili i knjigu na ovu temu. Kada možemo očekivati knjigu i kakva je reakcija javnosti na sjećanja koja objavljujete?
Abdić: Svoja sjećanja bilježim spontano i u pretekle dvije godine napisao sam blizu 30 sjećanja o tom ratnom periodu. S obzirom da još uvijek nisam stigao zapisati sjećanja na neke bitne događaje iz tog perioda za sad mogu reći da knjiga ove godine neće biti završena.
Reakcije su prije svega emotivne. U svojim sjećanjima govorim o ljudima i njihovoj hrabrosti u najtežim trenucima za naš opstanak. Mnogi mi kažu da svojim kazivanjima ”oživim” te ljude i to mi imponuje jer cilj mog pisanja i jeste da sačuvam uspomenu na te događaje i ljude koji su se žrtvovali za sve nas.
Intelektualno.com
