Ponedeljak, 10. augusta, obilježava se stogodišnjica Sevreskog ugovora. Ovo je priča o tome zašto zloglasni ugovor i dalje odjekuje stotinu godina kasnije.
10. augusta 1920. godine potpisan je mirovni ugovor potpisan između savezničkih sila i osmanske delegacije kako bi se carstvo označilo formalnim završetkom Prvog svjetskog rata.
Potpisan u fabrici porcelana izvan Pariza, ugovor je brzo proglašen krhkim kao i porcelan koji se tamo proizvodi. “Bolesni čovjek na Bosforu”, kako je Osmansko carstvo postalo poznato među savezničkim silama, trebalo je demontirati i podijeliti.
Sa Osmanskim Carstvom iscrpljenim od ratova do 1918. godine, pozornica je bila postavljena da bi se nosila konačna i fatalna udara koja je bila Sevres. Iako nikada nije proveden, Sevreški ugovor i dalje odjekuje stotinu godina kasnije. Zapravo, Sevres je postao riječ za vanjsko uplitanje i dvostruke standarde koje evropske zemlje koriste prema Turskoj.
Sevreski ugovor može se opisati kao manje poznati ekvivalent Versajskog ugovora za Osmansko carstvo. Određujuća karakteristika ovih ugovora bili su njihove izuzetno kaznene mjere.
Iako je Versailles takođe označavao oštro postupanje prema pobijeđenom suparniku, Sevresski ugovor je bio daleko kažnjiviji. Kao što Justin McCarthy primjećuje, Saveznici su diktirali mirovne uvjete kao da su Turci potpuno poraženi.
U Sevresu su prioriteti bili saveznički interesi, a zatim grčki i armenski interesi. U stvari, sporazum Sevres bio je na rubu ostvarenja grčkog nacionalističkog projekta poznatog kao Megali Idea, koji bi Turskoj oduzeo njezin evropski teritorij, kao i većinu njenog Egejskog i Crnomorskog primorja.
Sevreski ugovor dugačak je i detaljan dokument koji sadrži 433 člana. Njegova svrha bila je podjela, pokoravanje i posjedovanje onoga što je ostalo od osmanskih zemalja na kraju Velikog rata. Ugovorom je obrađeno niz pitanja, od uspostave novih država na turskom teritoriju do sitnih detalja o željezničkim vagonima.
Najzaslužniji je bio III dio, Odjeljak I, član 36. koji je predviđao da Carigrad (Istanbul) ostane pod turskom kontrolom, ali podložan je promjenama ako Turska ne bude “vjerno poštivala odredbe ovog Ugovora”. To je bio utjecaj saveznika koji bi upotrijebio za osiguranje poštivanja ionako podređene istanbulske vlade. Dalje je u članu 37 propisano formiranje „Komisije tjesnaca“ koja bi obuhvatala predstavnike savezničkih sila, uključujući Grčku, a koja bi zapravo kontrolirala turske tjesnace.
Dok je Istanbul bio sve samo službeno potčinjen, članovi 63-122 ugovora mogu se nazvati „članovi podjele turske teritorije“. Klauzule koje su predviđale podjelu teritorija i uspostavljanje novih država na štetu Turske bile su u mnogočemu suština savezničkih interesa. Turska teritorija trebala je biti uređena za kurdsku državu (članovi 63.-64.), Grčka će obuhvatiti Izmir i okolna područja (članovi 65.-83.), a Armenija će se proširiti na štetu istočnih teritorija Turske (članovi 88.-90. ).
Sporazum je obrezao krila ionako oslabljenog položaja sultana kao halifa svih muslimana. Članak 139. trebao je osigurati da doseg sultana i halifa ne proširi dalje područje koje se smanjuje zbog istanbulske vlade.
Pokoravanje bi se dalje proširilo i na financijsko područje. Trebalo je osnovati novu i moćnu Financijsku komisiju koja bi u suštini preuzela kontrolu nad turskim financijama i upravljanjem njenim resursima. (Član 236.).
Sevreski ugovor postao je zloglasan ne samo zbog podjele teritorija, već i zbog nastojanja da oduzme Turskoj svoje povijesno nasljeđe i dokumente. Ciljevi članaka 423-425 bili su upravo to.
Član 423. predviđa da će Turska Saveznicima predati „knjige, dokumente i rukopise iz Biblioteke Ruskog arheološkog instituta u Carigradu“.
Turska je Grčkoj trebala predati i lokalne zemljišne knjige za teritorije koje je Grčka preuzela nakon 1912. (članak 424.).
Novonastalim državama iz ruševina Osmanskog carstva trebalo je dobiti dokumente i arhive povezane sa zadužbinama (Waqf) dotičnih bivših osmanskih teritorija (član 425).
Otpor prema ugovoru
Sevreski ugovor odbio je turski pokret otpora. Turski parlament, osnovan u aprilu 1920., već se poprimio i vodio nacionalnu borbu.
19. avgusta 1920. Sabor je odbacio ovaj ponižavajući ugovor i proglasio potpisnike i one dužnosnike koji su ga proglasili krivim za izdaju.
Ovo ključno razdoblje u turskoj historiji iznova potvrđuje osnovno načelo međunarodne politike – naime da činjenice na terenu oblikuju mirovne sporazume. Turski rat za neovisnost promijenio je te činjenice na terenu, ukinuo Sevreski ugovor i doveo do mira sklopljenog u Lozani.
TRT World, Hamza Karčić
Za Intelektualno.com preveo: Mirza Malović
