Roman Derviša Sušića „Hodža Strah“ prati glavnog lika Vehaba Koluhiju koji je išao u boj na Beč 1683. godine. Sušić opisuje njegov povratak u Bosnu, te ćemo iz tog opisa nastojati predstaviti slike Bosne u ovom romanu. U drugom dijelu romana „Hodža Strah“ Sušić opisuje odbranu Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske Monarhije.
Bosna na početku romana „Hodža Strah“ je opisana kao opasno i siromašno područje. Na takvu percepciju Sušić nadovezuje i sliku Bosne kao granično područje, odakle bosanski vojnici idu na sjever i zapad da ratuju. Potom imamo opis regrutovanja Kudeljanja na Beč i njihovo negodovanje. Poznato je i da postrojbe nama nedostupne carske računice po kojima mi trebamo da idemo na te Bečeve i Perzije i Moskovije i tamo zarađujemo slavu i ostavljamo kosti naše, iako nama Kudeljanima rat nije ni zanat ni neka poštovanja dostojna prilika da se istaknemo i čelenke zadobijemo. Molismo umoliti ne mogosmo. Moralo se pod bajrak i – na put. Na Beč! Praćeni jaukom i cviležom najmilijih, mi pođosmo na vojnu, na taj Beč takozvani.
U jednom dijelu romana se obrazlaže problem poreza u Osmanskom Carstvu, što će, posmatrajući historijski, dovesti do velikih pobuna stanovništva unutar Carstva. Plaćaj troškove i dolaska i boravka i odlaska vojske i kaznu za lažnu uzbunu, i deder za onaj porez da vidimo, dvije godine se Vukojedini odlaže, sad više nema odlaganja. Ovdje vidimo Sušićevu prezentaciju straha stanovnika Bosne od vlasti, jer oni kao podanici sultana, morali su da služe njemu i Bogu, kako se navodi u nekoliko navrata u romanu. Među stanovništvom je bio prisutan strah od kazne, te su podanici morali da rade ono što im se naredi i smatramo da Sušić navodi na razmišljanje, kako je vlast ta koja izrabljuje čovjeka, za svoje potrebe, seljake, vojnike, te ako ne bude onako kako vlast kaže, snosit će se sankcije. Dobar je primjer strahopoštovanja prema vlasti jednog seljaka Omera koji je glasno vikao: Živjela vlast!
Ono što je Vehabu Koluhiji, glavnom liku romana, pravilo problem prilikom njegovog povratka sa boja pod Bečom, je način na koji će biti doživljen njegov povratak. Bojao se reakcija njegovih mještana, jer on se vratio, živ je, dok su drugi muževi i sinovi iz tog kraja poginuli. To je zapravo doživljaj Bosne kao jedno područje odakle je mnogo ljudi odlazilo u boj, a malo se vraćao. Taj strah od povratka, tjerao je Vehaba da ide dalje što dalje od svog mjesta. Moja kasaba nije daleko. Ali kako da se pomolim njoj na čaršiju, majke vrište – šta je sa njihovima! Djeca pitaju – a što ti osta živ ? Zato bježim. Time smo dobili sliku da je, u ovo vrijeme, bilo pohvalnije izgubiti glavu u borbi i pasti kao šehid, nego vratiti se živ u svoj dom. Koluhija se bojao dočeka Pitaće me majke mrtvih gdje su im sinovi, a gladna siročad biće kivna na me što sam ja preživo. Ni majkama odgovora ni djeci opravdanja.
U jednoj raspravi Koluhija nastoji da objasni ko su Bošnjaci i da se to mora znati. Smatramo da je Derviš Sušić nastojao ukazati na postojanje identiteta Bošnjaka, a moramo imati na umu da je Sušić pisao u vremenu kada Bošnjak, kao nacionalno opredjeljenje, nije postojalo. U vezi s tim, Sušić u svom romanu piše Mi sami sebi moramo objasniti, ko smo, šta smo, odakle smo, pa onda to reći drugima, čvrsto i bez dozvole da se posumnja. Zidao ti Aja Sofiju ili brvnaru, udarao ti na Bečke zidine ili tebi noću udarala kiša u pendžere, moraš znati ko si, šta si, čovjek li si ili si pašče koja svaka hrđa niz nekog Stambola ili Travnika može za svoj račun napujdati na nekog istog takvog nesrećnika kao što si ti, vi da se koljete, a on, taj, što zapovijeda, da skida slatki kajamak s vaše krvi.
Način na koji glavni lik Koluhija doživljava Bosnu, možemo protumačiti iz dijela kada govori da je Bosna njegova postojbina. „ Ali ko Bosnu Bečom i Stambolom prokle, dabogda mu Beč i Stambol na ramenima čučali i preko glave mu topovima račune svoje svodili, a svesti ne mogli!“ U sljedećoj rečenici „ Jesam li mogao izbječi sudbini postojbine,“ vidimo žal Vehaba za sve ono što se dešava Bosni, jer Bosna kao granično područje bila na udaru Austrijanaca, a Bošnjaci ti koji su je branili. Iz tog razloga, Vehab sam sebe pita, da li je mogao da izbjegne njenu sudbinu, da ne bude i on taj koji je primoran da dijeli sudbinu Bosne i Bošnjaka u njoj. Žali što je Bosna prva na udaru od Beča te žali što ne krenu ka nekom drugom dijelu pa dok do Bosne dođu, istrošit će se.
Kada je Sušić opisivao dolazak Vehaba Koluhije sa svojom suprugom u Sarajevo, iskoristo je taj trenutak za opis grada, odnosno kako ga je Koluhija u romanu doživio. Za Sarajevo kaže da je to šeher, ali ga se Vehab bojao, ali najviše zbog visokih cijena i obilazak dućana sa svojom ženom. U Sarajevu imamo nemire, tuče, bune i to je Koluhija vidio kao prijetnju. To je zapravo nemirna Bosna koju Sušić predstavlja u svom romanu. Potom se u opisu Sarajeva osvrnuo na 1697. godinu kada je Eugen Savojski sa svojom vojskom spalio Sarajevo. Skoro sve džamije su izgorile, a većina imama i mujezina su poginuli.
Intelektualno.com
