Općina Prijedor je po Popisu stanovništva iz 1991. brojala ukupno 112.543 stanovnika, od čega su 49.351 (43,9%) Muslimana (Bošnjaka); 47.581 (42,3%) Srba; 6.316 (5,6%) Hrvata; 6.459 (5,7%) Jugoslovena i 2.836 (2,5%) Ostalih.
JNA i druge srpske oružane formacije su oružanim putem preuzele vlast u gradu 30. aprila 1992. i zauzele sve vitalne objekte u gradu. Naoružani Srbi zauzeli su položaje na kontrolnim punktovima po cijelom Prijedoru, sa vojnicima i snajperistima na krovovima glavnih zgrada, srpsku zastavu su postavili na zgradi Općine, a na prilaznim putevima kontrolne punktove, na kojima je vršena kontrola ulaska i izlaska iz grada.
Sa preuzimanjem vlasti uveden je policijski sat, zabranjeno kretanje u vremenu od 22:00 do 06:00 sati. Istovremeno je upućen ultimatum o prikupljanju i predaji naoružanja.
Prva hapšenja su izvršena 20. maja 1992, kada su bošnjački politički rukovodioci i intelektualci uhapšeni i zatvoreni u prostorije Stanice javne bezbjednosti u Prijedoru, gdje su mnogi fizički maltretirani od strane srpske policije. Istovremeno su prestale sa radom sve obrazovne institucije (dječiji vrtići, osnovne i srednje škole). Period od početka maja do prvog napada na selo Hambarine bio je period potpune blokade, ograničenog kretanja za Bošnjake i Hrvate.
Napad na bošnjačka sela u okolini Prijedora počeo je 23. maja 1992. godine oko 12,00 sati, kada je iz artiljerijskog naoružanja granatirano selo Hambarine. Bošnjačko stanovništvo je napustilo Hambarine i pobjeglo u sela Čarakovo, Zecovi, Rizvanovići, Rakovčani i u Donju Ljubiju, a jedan dio zbjega u šumi kod Kureva. Istovremeno sa napuštanjem sela otpočinje pljačka i devastacija bošnjačke imovine. Tokom noći su granatirana sela Gornji Volar i Šurkovac.
U periodu 23.-30. maja 1992. godine srpske oružane jedinice izvršile su oružane napade na skoro sva naselja u kojima su živjeli Bošnjaci i Hrvati. Od 24. maja 1992. srpski agresor je otpočeo sa formiranjem logora. U logor Omarska zatvorena je prva grupa civila Bošnjaka iz Prijedora.
Oko dva sata poslijepodne 24. maja 1992. napadnut je Kozarac. Napad je započeo granatiranjem, nakon čega je uslijedio prodor tenkova i pješadije. Ulaskom u Kozarac počela je paljevina kuća i pljačka imovine. Za četiri dana, do 28. maja 1992. godine uništeno je oko 50% Kozarca, dok je preostala šteta nastala u razdoblju između juna i avgusta 1992. U Kozarcu je porušeno 12 džamija. U oružanom napadu koji je potrajao do 26. maja 1992. godine, ubijeni su i ranjeni brojni civili Kozarca. Preživjeli Bošnjaci bili su prisiljeni da napuste svoje kuće, u pravcu grada Prijedora, pod oružanom pratnjom pripadnika srpskih snaga koje su prisilno odvajale muškarce od žena i djece. Preživjele muškarce iz Kozarca su odveli u logore Keraterm i Omarska, a žene i djecu u logor Trnopolje, te u razne objekte u gradu Prijedoru (Narodno kazalište, srednjoškolski centar…). Članove političkog rukovodstva, ugledni i bogati Bošnjaci i Hrvati, su hapšeni i odvođeni u koncentracione logore: Krings u Sanskom Mostu, te Keraterm, Trnopolje i Omarska na području općine Prijedor. Pripadnici 43. motorizovane brigade JNA su 30. maja 1992, krećući se kroz grad tenkovima, u Partizanskoj ulici ispaljivali granate, od kojih je toga dana ubijen i ranjen veliki broj civila i uništeni brojni civilni objekti.
Početkom juna organizovano su iz grada odvođeni Bošnjaci u već pripremljene i unaprijed planirane logore. U Prijedoru su srpske vlasti organizirale konvoj od oko 70 autobusa u kojima su se nalazili građani civili koje su uhapsili pripadnici srpskih snaga. U svakom je autobusu bilo oko 80 lica. Konvoj autobusa sa uhapšenim odvezen je u logor Omarska. Po dolasku u krug logara Omarska, i u trenutcima izlaska iz autobusa izvršena su prva ubijanja. Istovremeno su počela hapšenja i odvođenja u logor Trnopolje. Iz prijedorskih naselja Stari Raškovac i Skela u logor Trnopolje odvezena su dva autobusa žena i djece, a tri autobusa sa uhapšenim muškarcima odvezena su pred zgradu prijedorske policije, gdje su ih fizički maltretirali i zlostavljali, a potom odvezli u logor Omarska. Ubijanja Bošnjaka vršena su u gradu, a posebno u Pionirskoj ulici. Tijela ubijenih Bošnjaka prikupljana su na gradskom teniskom igralištu. Prikupljanje tijela ubijenih vršeno je u periodu od 30. maja do 10. juna 1992. i pretpostavlja se da su odvezena na lokalitet rudnika Tomašica.
Prilikom napada na sela Kevljani i Sivci, 14. juna 1992, ubijeno je na desetine Bošnjaka, a stotine zatvoreno u logore.
U vremenu od 20.-25. 7. 1992. godine srpske vlasti potpomognute zločinačkom JNA izvršili su napade na bošnjačka sela na lijevoj obali Sane: Bišćane, Rizvanoviće, Rakovčane, Hambarine, Čarakovo, Zecove, te hrvatska sela: Briševo, Raljaš, Staru Rijeku i druge. Krvavi pir koji je izvođen prvo artiljerijskim napadima, a potom pješadijskom, rezultirao je ubistvom više hiljada bošnjačkih i hrvatskih civila, a neutvrđen broj odveden je u logore, gdje je kasnije uglavnom likvidiran.
Kontinuirano tokom mjeseca jula vršena su hapšenja, silovanja i deportacije Bošnjaka u logore Omarska, Keraterm i Trnopolje i druga mjesta zatočenja. Mučenja, ubijanja, silovanja, rušenja, pljačke i devastacija imovine bila je svakodnevna praksa. Tako je, pored ostalih, ubijen Muhamed Sudžuka, koga je na džamijska vrata zakovao ratni zločinac Zoran Žigić. Također, pred džamijom u Čarakovu ubijen je imam Sulejman Dizdarević i još 18 Bošnjaka, koji su potom spaljeni.
U logoru Keraterm je 26. jula 1992. izvršen novi zločin. Bez ikakvog razloga u spavaonici broj 3 ubijeno je između 150 i 180 civila zatočenika.
Krajem jula 1992. iz logora Omarska odvedeno je u nepoznatom pravcu oko 50 logoraša, čija su tijela kasnije pronađena u prirodnoj jami Lisac u Bosanskoj Krupi, a 31.7.1992. iz istog logora odvedeno je tri autobusa zatočenika, čija su tijela pronađena u prirodnoj jami Hrastova glavica na teritoriji Sanskog Mosta. Već 6.8. 1992. iz Omarske je u cilju prikrivanja stanja u ovom logoru oko 1.500 logoraša deportovano je u logor Manjača kod Banja Luke, a oko 1.200 u logor Trnopolje.
Prve deportacije i prisilno protjerivanje stanovništva počelo je već početkom juna, kada je iz logora Trnopolje protjerano 1.000 Bošnjaka. Oni su prisilno ukrcani u 9 teretnih vagona (oko 130 osoba u jednom vagonu) i uz oružanu pratnju vojnih policajaca odvezeni do mjesta Stanari (općina Doboj). Poslije pljačke novca, zlata i drugih vrijednosti preko linija razdvajanja prešli su na teritoriju pod kontrolom regularnih snaga Republike Bosne i Hercegovine. Iz logora Trnopolje u kompoziciju od 26 teretnih vagona 11. jula 1992, oko 11 sati, ukrcani su i protjerani Bošnjaci i Hrvati, te deportovani na istu lokaciju. Deportacije su nastavljene 24. jula 1992, kada su iz logora Trnopolje u pravcu Travnika konvojem autobusa i kamiona protjerani mještani sela Bišćani, Rizvanovići, Rakovčani. Tokom putovanja protjerane osobe su izložene pljački koju su provodili pripadnici oružane pratnje. Ubijanje zatočenika nastavljeno je i na prostoru Ljubije. Tako su zatvorenici iz doma Mjesne zajednice Miska Glava ubijani na prostoru rudnika željezne rude Ljubija (lokacija zvana Redak). Po dolasku na lokaciju Redak, pripadnici oružanih snaga Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) su naredili da se iz autobusa iznesu svi leševi, nakon čega su izvodili po trojicu zarobljenih i ubijali ih. Jedan Bošnjak koji je poveden na strijeljanje uspio se spasiti bijegom i tako ostati jedini preživjeli svjedok ovog masovnog zločina.
Genocid i drugi oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava na području općine Prijedor trajala su kontinuirano u periodu 1992-1995, gdje je ubijeno oko 4.000 civila, uglavnom, Bošnjaka. Najmasovnija ubijanja izvršena su do ljeta 1993. U Prijedoru je izvršen masovni zločin, masovno, namjerno, organizovano ubijanje, protjerivanje, prije svega, Bošnjaka, a zatim i Hrvata. Ubijanja Bošnjaka vršena su na svakom mjestu i svugdje, tijela ubijenih ležala su i više dana, a onda su ih zarobljeni skupljali na kamione koji su odvoženi na različite lokacije. Poseban je primjer ubijanja logoraša u rejonu Korićanske stijene (općina Skender Vakuf), gdje je 21. augusta 1992. ubijeno više od dvije stotine logoraša. Pripadnici interventnog voda policije ubili su i u provaliju, duboku preko 200 metara, bacili tijela ubijenih.
U Prijedoru je izvršeno organizovano i namjerno uništavanje dijelova grada, odnosno gradska naselja u kojima su pretežno živjeli Bošnjaci, kao što su: Čaršija, Stari grad i Zagrad. Kozarac i njegova sela, kao i sela skupnog imena Brdo (Hambarine, Bišćani, Rizvanovići…) sravnjeni su sa zemljom. Na mjestima na kojima su bili vrijedni spomenici bošnjačke kulture, zločinci su podigli štale, parkinge i druge slične objekte koji su pokušali sakriti viševjekovno bivstvovanje Bošnjaka u Prijedoru. Od gradskih četvrti i ulica napravljene su deponije smeća. U Prijedoru je izvršeno namjerno i organizovano uništavanje bošnjačke i hrvatske kulture i tradicije. Uništene su i minirane sve džamije i katoličke crkve.
U Prijedoru je izvršen masovni zločin namjernog i organizovanog mučenja u koncentracionim logorima smrti. U tri najpoznatija logora smrti Omarska, Trnopolje i Keraterm ubijeno je i mučeno više od 10.000 civila, uglavnom, Bošnjaka. Koncentracioni logori koje su Srbi formirali postala su najpoznatija mučilišta na tlu Europe nakon Drugog svjetskog rata. U njima su provođena najgora mučenja i ubijanja. Bošnjakinje su u njima silovane do smrti, a potom ubijane. “Srpski su im zločinci nožem vadili djecu iz utroba i na njihove ih oči komadali“.
Poseban slučaj narušavanja mentalnog integriteta cijelih porodica je odvođenje u nepoznato i nestanak njihovih najmilijih. Za ogroman broj porodica ovo narušavanje mentalnog integriteta traje i danas. Još uvijek hiljade Prijedorčana i drugih ne znaju ništa o svojim najmilijim. Jednoj majci iz porodice Garibović ubijeno je šest sinova. U porodici Bašić iz Zecova za jedan dan ubijeno je trinaestero djece starosti od nekoliko dana do 18 godina (do danas nisu pronađeni).
U Prijedoru je izvršen i zločin silovanja, gdje je silovano više stotina Prijedorčanki. Silovanja su vršena sistematski, kako u logorima, tako u kućama, policijskim stanicama i drugim mjestima. Silovane su djevojčice od dvanaest i starice preko šesdeset godina. Silovanja su vršena pojedinačno ili grupno. „Izveli su jednu ženu i šest curica. Sve su silovane pet metara od nas. Jedna curica je odvedena, ne znam joj imena, lijepa, možda svojih šesnaest godina. Dok smo bili u logoru nije se vratila. Ove druge su tokom noći odvedene u Prijedor. Žena je ostala kod nas. Sutradan oko 12 sati, curice su vraćene.“ Prilikom izvođenja samog čina žrtvama su nanošene ozljede noževima, udarcima kundakom pušaka ili pesnica. To im je bila neka vrsta nagrade. Zabilježeni su i slučajevi silovanja muškaraca.
Pored masovnih (128, sa 1.511 tijela) i pojedinačnih (278, sa 278 tijela) grobnica ekshumiranih na teritoriji općine Prijedor, tijela Prijedorčana su pronalažena u masovnim i pojedinačnim grobnicama u još šesnaest drugih gradova. Radi se o 312 ekshumiranih tijela, od čega je 276 identifikovano.
Izvori:
1.Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu
2.Institut za istraživanje genocida, Kanada
3.Međunarodni krivični tribunal za područije bivše Jugoslavije
4.Međunarodni sud pravde
