Saznanje Nijemaca o aktivnostima Dragoljuba Mihailovića zvanog Draža potiču iz maja 1941. godine, odmah po dolasku na područje Ravne gore. Milan Aćimović je dobio odriješene ruke da uspostavi kontakte s Mihailovićem i njegovim saradnicima. Njemačko zanimanje za ove formacije se povećalo nakon što su pod kontrolu stavili formacije Koste Pećanca. Oni su organizovali grupu oficira od koji je najistaknutiji Josef Mati da uspostave direktan kontakt s Mihailovićem. Do sastanka dolazi u selu Divci kod Valjeva. Mihailović na sastanku spominje da unutar njegovih formacija ima ljudi negativno raspoloženih prema okupaciji, ali naglašava važnost borbe protiv komunista. Sastanak dolazi nepune dvije sedmice nakon što su četnici prekinuli saradnju s partizanima. Zatraženo je od njemačke strane da četnike podrži opskrbom u naoružanju i municiji.
Osnova za formaliziranje saradnje s različitim četničkim vođama bila je jedna direktiva feldmaršala Maximiliana Weichsa kojom se reguliše „proglašenje primirja“ s lokalnim vođama. Dragoljub Mihailović nije bilo direktan sudionik pregovora o primirju, ali se ništa od navedenog nije moglo desiti bez njegovog znanja. Među drugim njemačkim kvislinškim formacijama javlja se negodovanje nakon uspostavljanja saradnje s Mihailovićevim četnicima. On izbjegava direktno uključenje u pregovore, jer nije znao kakva će biti reakcija stanovništva na njegovu očitu promjenu strana. Četnici su se držali primirja i na onom području koje sporazum formalno nije obuhvatio. Planina Ravna gora, sela Ba i Pranjina nisu obuhvaćeni sporazum i predstavljaju svojevrsnu koncesiju Mihailoviću zbog uspostavljene saradnje. Četnici već od 1. novembra započinju napad na Užičku Republiku, ali doživljavaju neuspjeh. Tek aktivnije uključivanje njemačkih snaga dovodi do pada Užica 29. novembra 1941. godine.
Za četnike ovi sporazumi su imali brojne pogodnosti. Od tada se borba četnika u Srbiji usmjerava na borbu protiv partizana. Četnici Draže Mihailovića su sada mogli računati na poboljšanje opreme, dostavljen im je sanitetski materijal, a mogli su se liječiti u njemačkim vojnim bolnicama. Olakšani su im vlastiti putevi snabdijevanja, a centar borbe premješten je u Bosnu. Posebne povlastice dobio je major Lukačević koji je poznat po zločinima nad Bošnjacima u jugoistočnoj Bosni i Sandžaku. On je dobio pravo da zadrži svo oružje koje uspije zarobiti. Četnici dobivaju i odriješene ruke da pronađu i eliminišu sve eventualne partizanske ćelije u Beogradu.
Pored angažmana u borbama četnici su imali zadatak i da čuvaju saobraćajnice koje su bile od značaja za njemačke trupe, da osiguravaju rudnike i rudnička potrojenja, te da predaju anglo-američko osoblje koje bi se u njihovim rukama našlo. Kako bi se osigurala bolja njemačko-četnička saradnja veliki broj jedinica je dobio njemačkog oficira za vezu. Iako su u februaru 1944. godine svi četničko-njemački sporazumi formalno stavljeni van snage saradnja se nastavlja odvijati.
Kako su Saveznici gubili povjerenje u iskrenost Mihailovićeve borbe protiv okupatora njegova odanost Nijemcima jača. Po dolasku sovjetske Crvene armije na granice Jugoslavije bilo je jasno da će se centar borbi ponovo vratiti u Srbiju. Sredinom 1944. godine četnici u Srbiji raspolažu s 30 000 ljudi. Glavna operacija u tom periodu bila je ona pod kodnim nazivom Trumpf protiv partizana na jugu Srbije. Namjera je bilo odgoditi značajnije aktivnosti partizana na jugu dok Crvena armija nadire prema granici. U izvještaju s pregovora između izaslanika Hitlerovog prvog čovjeka za Balkan Hermanna Haubachera i bliskih saradnika Draže Mihailovića augusta 1944. godine u Topoli navodi se da Draža poziva na opću antikomunističku borbu, ali pod uslovom da ga se ne eksponira kao saradnika u tim aktivnostima.
Sve operacije koje su združene njemačko-četničke snage poduzele da jedinice Narodnooslobodilačke vojske ne uđu u Srbiju pale su u vodu kada krajem augusta partizani dolaze u okolinu Užica. Glavni cilj bio je oslobađanje Beograda. Četnici tada sprovode masovnu mobilizaciju. U izvještaju Hitleru o stanju na terenu navodi se da broj četnika raste na četrdeset hiljada. Paralelno s tim, broj njemačkih snaga se kontinuirano smanjivao. Nijemci su ključnim smatrali zadržavanje Šapca. General Feber izvještava 26. septembra od zajedničkim akcijama protiv partizana.
Posljednja kolaborativna akcija četnika na tlu Srbije bila je ispomoć u povlačenju Nijemaca iz Grčke. Četnici su u tim akcijama vidjeli spas za sebe, jer je nadiranje Crvene armije sa istoka nagovještavalo skoro oslobađanje Beograda. Nakon toga sa Nijemcima kreću u pravcu Bosne. Smatra se da Dragoljub Mihailović napušta Srbiju 2. oktobra 1944., te odlazi u Bosnu.
Za Intelektualno.com piše: Faris Marukić
