Piše: Faris Marukić
Upotreba prirodnih resursa za realizaciju političkih ciljeva nije novina. Naftna kriza 1973. godine ili Prva naftna kriza započela je u oktobru iste godine kada su članice Organizacije arapskih zemalja izvoznica nafte na čelu sa Saudijskom Arabijom proglasile naftni embargo. Embargo je bio usmjeren na nacije koje su podržavale Izrael toom Yom Kippur rata. Zadnji slučaj koji je u određenoj mjeri zaokupio javnost bila je veponizacija rijetkih zemnih metala od strane Narodne Republike Kine u toku trgovinskog rata sa Sjedinjenim Američkih Državama 2019. godine. Rijetki zemni metali se koriste u proizvodnji brojnih aparata – u rasponu od mobilnih telefona do mašina za pranje suđa, a 80 posto svojih potreba SAD uvoze iz Kine.
Evropa izgleda nije naučila vrijednu lekciju o nužnosti diversifikacije izvora prirodnog gasa i nafte. Ustvari, Evropa, a posebno medijska mašinerija su sva upozorenja iz Vašingtona o posljedicama razvijanja ovisnosti od ruskom gasu uporno ignorirali. Brojni zvaničnici su novu rusku ucjenu dočekali u nevjerici kao da iz prošlosti nisu naučili ništa, a lekcija je mnogo, čak previše. Izgleda da iskustva Gruzije, Baltičkih zemalja, Moldavije, Ukrajine… nisu imala jasnog odjeka.
Ako je Evropa zaboravila te lekcije evo zgodne prilike da ih ponovimo.
U vrijeme svog drugog premijerskog mandata Vladimir Putin izjavio je sljedeće:
Rusija ima ogromne energetske i mineralne resurse koji služe kao osnova za razvoj njene privrede; kao instrument za provođenje unutrašnje i vanjske politike. Uloga zemlje na međunarodnim energetskim tržištima određuje, na mnogo načina, njen geopolitički utjecaj.
Ukrajinski primjer
Važna energetska kriza u odnosima na relaciji Brisel-Moskva javlja se tokom ukrajinske Narandžaste revolucije. Nakon izbora novog, prozapadnog predsjednika Viktora Juščenka, Rusija je najavila da planira naplatiti „tržišne cijene“ za isporuke ruskog plina Ukrajini.
Napetosti su ponovno planule u decembru 2008. godine što je rezultiralo do tada neviđenim smanjenjem plina u EU od 20-odstno opskrbu na dvije sedmice usred zime. Ovaj incident, posebno, oslikava stepen do kojeg je Evropa osjetljiva na fluktuacije u snabdijevanju.
Ukrajina se u toku „rata plinom“ odlučila na odvažan korak kupovinom ovog energenta od Turkmenistana i Kazahstana iako je sav plin morao proći tranzit kroz Rusiju. Kremlj nije povlačio radikalne poteze zbog straha od usporavanja širenja tržišta. To se , na njihovu radost, nije desilo, pa Evropska unija do 2016. godine, povećava zavisnost od o ruskog plina na skoro 40 posto.
Plin bitniji od Gruzije
Rat u Gruziji 2008. godine bio je važan izazov za Evropsku uniju i njen odnos sa Ruskom Federacijom. Unija je, pod izgovorom da se radi o unutrašnjem sukobu, šutjela o sukobima u Čečeniji. U gruzijskom slučaju radilo se o međunarodnom sukobu, u kojem je Gruzija očekivala snažniju podršku Zapada. Izostala je. Zašto? Čini se da je prirodni gas bio važniji od ove male zemlje. Zato se ne treba iznenaditi da je dolazak zime spriječio EU da jasnije podrži borbu Bosne i Hercegovine protiv rušilačkih tendencija Milorada Dodika.
Kao okupator rotirajućeg predsjedništva EU u to vrijeme, francuski predsjednik Nicolas Sarkozy je vodio diplomatske napore da se okonča rat. Do petka, 15. augusta ruski predsjednik Dmitrij Medvedev i gruzijski predsjednik Sakašvili potpisali su prekid vatre u šest tačaka. Međutim, unatoč prekidu vatre o kojem je pregovarala EU, Rusija je pojačala svoj stisak nad gruzijskim teritorijem, zaoštravajući evropsko-ruske odnose. Kritična komponenta prekida vatre zahtijevala je povlačenje ruskih snaga natrag na mjesto gdje su bili stacionirani prije sukoba. Međutim, na čelu sa Sarkozyjem, plan također navodi da bi ruski „mirovnjaci“ mogli poduzeti “dodatne sigurnosne mjere” dok se ne uspostave odgovarajući međunarodni mehanizmi. Za rusku vrhovnu komandu ovaj je jezik opravdao stvaranje „sigurnosti zone” koje su u praksi dopuštale ruskim trupama da prelaze široka područja gruzijskog teritorija.
Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila je Rezoluciju 1633 koja je optužila Rusiju za kršenje međunarodnog prava, ali i gruzijsku stranu za esklaciju unutrašnjeg sukoba. Estonska delegacija jasno je optužila svoje kolege za blag pristup uzrokovan ovisnošću o plinu.
Moldavija: Privid prijateljstva
Moldavija je jedna od zemalja koja u potpunosti zavisi od ruskog plina. Tako je ove godine Gazprom najavio povećanje cijena gasa za ovu zemlju. Moldavski plinski ugovor s Gazpromom istekao je krajem septembra, a dvije zemlje uzele su rok od mjesec dana za sklapanje novog ugovora. Moldavija se protivi Gazpromovoj cijeni od 790 dolara za 1000 kubnih metara plina umjesto sadašnjih 550 dolara.
Problem za Moldaviju predstavlja naizgled pravična podjela u vlasničkoj strukturu MoldovaGaz-a, nacionalne naftne kompanije. Ruska strana posjeduje 50 procenata dionica ove kompanije, a moldavska drugih 50 posto. Istina je, nažalost, drugačija. Dio dionica u ovoj kompaniji kontrolira Transnistrija (13.44%). Kroz ovakvo postavljenu strukturu Rusija ostvaruje mnogo veći utjecaj nego što na prvi pogled djeluje.
Upotrebna dozvola za Sjeverni tok II
Ruska Federacija koristi gas da prisili Evropsku uniju da što prije u upotrebu pust Sjeverni tok II, najnoviji gasovod ka Zapadnoj Evropi, kroz Baltičko more.
“Svi stručnjaci razumiju da Gazprom namjerno ne isporučuje dodatne količine plina evropskom tržištu”, rekao je Naftogazov Jurij Vitrenko na televizijskom brifingu, a prenosi Reuters.
“Svi razumiju da taj (dodatni) plin postoji, svi razumiju da Gazprom namjerno odgađa isporuku tog plina, ucjenjujući Evropu kako bi dobio certifikat Sjevernog toka II”, dodao je.
Razumno bi bilo pomisliti da Rusija koristi i Milorada Dodika kao dodatni element pritiska, uz nagomilavanja svojih trupa na granici s Ukrajinom.
Kamo dalje, rođače?
Šta činiti na političkom planu?
Evropska unija trebala bi prihvatiti mnogo proaktivniji pristup pri rješavanju različitih kriza i ratova u svijetu. Primjer su rat u Libiji i Siriji. Obje zemlje su potencijalne alternative za ruski gas – Libija kao proizvođač, a Sirija kao tranzitna ruta do Sredozemnog mora.
Tu je od ključnog značaja zaokret u odnosu prema Turskoj, koja bi mogla biti glavna ruta tranzita gasa s Bliskog Istoka, Centralne Azije Azerbejdžana, pa moguće u dužoj perspektivi Irana. Turska je, u značajnoj mjeri već involvirana u sukobe u Siriji i Libiji, pa bi i na tom polju trebalo tražiti moduse proširenja saradnje.
S druge strane, potrebno je raditi na jačanju unutrašnje kooperacije, te obnovi povjerenja na relaciji EU-SAD, koje je poljuljano tokom Trumpove administracije.
Izvor: Politicki.ba
