U Bosni se rudarska djelatnost vezuje za razvoj gradova, kada i rudarstvo biva na višem nivou u odnosu na period samih početaka osmanske vlasti na teritoriji Bosne. Neki izvori govore da Osmanlije u Bosni zatiču rudarske zakone. Tako u Kanunu o rudniku Fojnica iz 1489. godine, spominje se raniji kraljev zakonik, a u Kanunu rudnika Srebrenica iz 1488. navodi se zakon vojvode Kovačevića. Rudarska proizvodnja imala je težište na plemenitim metalima: srebru, zlatu, olovu i bakru. Srebro je u početku bio najtraženiji metal, fojničko srebro se posebno isticalo po svojoj visokoj kvaliteti u odnosu na srebro iz ostalih rudnika. Sredinom 16. vijeka, najveću proizvodnju su imali redom rudnici: Kreševo, Fojnica, Srebrenica i Sase. Što se tiče zlata, ono se u Fojnici dobivalo ispiranjem pijeska iz okolnih rijeka, slična metoda se koristila i u istočnoj Bosni i njenim obližnjim rudnicima, Hranči i Bohorini. Veća nalazišta zlata u ovom periodu su bila u Olovu, Kreševu i okolnom području. Olovna ruda se proizvodila najviše u istoimenom gradu i susjednim selima. Nalazište u ovom rudniku je bilo veoma bogato, pa je tako 1489. godine, prihod iz ovog bazena iznosio 65.844 akči godišnje, a u Fojnici i Kreševu u tom periodu, proizvodnja srebra ima zaostatak od skoro 50% (38.130 akči). Željeza najviše tada ima u Čajniču, a bakra u srednjoj Bosni.
Pravi i pomoćni rudari
Razne promjene na čelu osmanske države su kočile sve privredne grane, a to je osjetila i rudarska djelatnost. Kako bi se izbjegao kolaps u rudnicima i cijeloj industriji, rudnici su sve više davani u zakup. Za vrijeme Bajazida II (1480-1512) dolazi do pokušaja stabilizacije rudarske industrije. Značajno biva donošenje nekih zakona koji idu u korist rudarima, ali napredak brzo prestaje. U narednom periodu vidljiva je razlika između rudarske proizvodnje u osmanskoj državi u odnosu na zapadne zemlje. Na Zapadu je industrija doživjela blagi porast, dok je u Carstvu rudarska industrija sve više slabila. Sulejman Veličanstveni je činio sve da se proizvodnja osnaži, pa je tako davao sve više rudnika pod zakup; stare su jame proširivane, a nove otvarane, gdje god se tome ukazala mogućnost. Bile su veoma pooštrene mjere naplate državnih prihoda, dok je značajan doprinos u rudarskoj djelatnosti predstavljala kodifikacija zakona iz 1536. godine.
Poslije vladavine Sulejmana Veličanstvenog, napori koji su do tada postignuti su se pokazali uzaludnim jer dolazi do naglog opadanja rudarske djelatnosti, a tadašnja kriza se odrazila i na monetarni sistem pa je akču sve više zamjenjivao evropski novac, groš. U Bosni je rudarska djelatnost u 17. vijeku gotovo stala. Tako imamo pad prihoda u Fojnici i Kreševu na svega 25.000 akči što je velika razlika u odnosu na ranije spomenutu 1489. godinu. Srednja Bosna je imala nagli pad od kojeg se dosta teško oporavljala, što je bilo dosta drugačije u odnosu na istočnu Bosnu gdje se osjetila stagnacija, doduše ne tako nagla, niti u mjeri u kojoj se to desilo u srednjoj Bosni. Rudarstvom su se bavile dvije vrste ljudi, Pravi rudari koji su zaduženi za vađenje rude i pomoćni rudari koji su zaduženi za posao ložara, rada na peći, kovačnici i drugo. Rudarskim pozivom najčešće se bavilo hrišćansko stanovništvo, međutim i veliki broj muslimana primjetan je u nekoj od rudarskih službi.
U srebreničko-zvorničkom području, najznačajniji su bili rudnici Srebrenica i Sase. Srebrenicu je osmanska vlast zatekla kao drugu varoš po naseljenosti, a po prihodima od srebra, ona je predstavljala najznačajniji rudnik u Bosni. Osobiti značaj imala je po tome što je tu od početka a i kasnije radila jedina kovnica novca u Bosni. U vrijeme Sulejmana Kanunija, ovdje je stanovništvo bilo klasificirano na povlaštene zanatlije (muslimanski džemat), običnu raju (kršćane u varoši) i filuridžije (rudare kršćane).Veliki broj muslimana je aktivno učestvovao u rudarskoj proizvodnji pa su bili oslobođeni od izvanrednih državnih nameta i običajnih tereta. Već je istaknuto da su u rudnicima srebra u Podrinju rudari zadržali status filuridžija, tj. u zamjenu za harač plaćali su godišnje od domaćinstva jednu filuriju. Carski dio od proizvodnje srebra je iznosio oko 2/3 od ukupnih prihoda u Srebrenici. Ti prihodi u samome mjestu u 16. st. su iznosili oko 100 hiljada akči, od čega je desetina od srebra iznosila 60 hiljada akči. Međutim krajem 16. st. proizvodnja prilično opada, a i akča znatno devalvira.
Proizvodnja soli u porastu
Početkom 16. st. je započelo iskorištavanje željezne rude u porječju Sane i njenih pritoka. Prvo je oko 1571. otvoren rudnik u blizini Kamengrada, a kasnije su otvarani i drugi rudnici. Više naredbi Porte sandžakbezima u Bosni (kliškom i bosanskom) iz tih godina, sadržanih u Muhimme defterima, govore o organizaciji te proizvodnje, o angažovanju okolnog stanovništva i pribavljanju rudara i majstora. Nastojalo se tu proizvoditi topovske kugle, pa je navedene godine ovamo bilo premješteno pet vještih majstora iz rudnika Badž u smederevskom sandžaku, gdje je bila prestala proizvodnja topovske municije. Društveno-ekonomska struktura stanovništva angažovanog u rudarstvu tog područja bila je vlaška. To dokazuje ne samo njegov opći status filuridžija, nego što je u izvorima za dobar procenat stanovnika bilo naglašeno “Vlah”.
Proizvodnja soli je predstavljala poseban vid rudarske proizvodnje, po načinu proizvodnje i upotrebi gotovog proizvoda.. Premda je tuzlansko područje od davnina nosilo ime po soli, Osmanlije su 1463. te slane izvore zatekli zanemarene. Tuzlanska okolina obilovala je velikim brojem slanih izvora o čemu nam još govore antički izvori. Oko slanih izvora, gornjih i donjih, na rječici Jali, na međusobnoj udaljenosti od 9 km, još od ranije bila su utemeljena naselja Donje i Gornje Soli. U zakonu o tim solanama iz 1548. opisan je način proizvodnje i konkretizirani su državni prihodi. Proizvodnja je mjerena i dijeljena između države i radnika solara po danima. Država je zadržavala po jedan dan u sedmici, a u šest dana proizvodili su solari, plaćajući državnom eminu određenu cijenu (oko polovine procijenjene proizvodnje). Godine 1533. državni prihod u obje solane iznosio je 61.397 akči. Kada je došlo do rata sa Venecijom (1537-1540) i zbog slabe organizacije privatne proizvodnje, država se više angažovala i preuzela 4 dana u sedmici, a privatnicima ostavila 3 dana. Tuzlanski slani izvori, iako prvobitno malog kapaciteta, predstavljali su stalno najjači ekonomski faktor u razvitku kasaba Gornja i Donja Tuzla.
U komparaciji između rudarske i solarske privrede u Bosni može se zaključiti da je proizvodnja soli od početka bila u stalnom porastu, dok je rudarstvo bilo u konstantnom opadanju. Na ovakvo stanje u rudarskoj industriji uticalo je svakako i cjelokupno stanje u državi koje je doživljavalo razne promjene, uslijed sve češćih kriza koje su bile prouzrokovane učestalim vojnim neuspjesima čime se državna kasa u velikoj mjeri crpila. Iako su se sultani trudili da pomognu razvoj privrede, posebno rudarstva koje je donosilo dobar profit, rudarstvo Bosne je u odnosu na zemlje zapadne Evrope doživljavalo stagnaciju.
Za Intelektualno.com piše: Belmin Herić
