Rijad Dautović doktorant je na Univerzitetu u Beču. Aktivno se bavi istraživanjem odnosa vjerskih zajednica i države, historije islama i Islamske vjerske zajednice u Austriji, te ustavnim pravom. Autor i koautor je nekoliko vrijednih kniga i članaka kao što su: Problemi priznanja Islamske vjerske zajednice u Austriji; Die Islamische Glaubensgemeinschaft in Österreich. 1909–1979–2019 – Beiträge zu einem neuen Blick auf ihre Geschichte und Entwicklung (sa Faridom Hafezom Ur.); Islamitisch akademischer Verein ,Zvijezdaʻ‟: Über den 1904 gegründeten ersten muslimischen Verein in Österreich i dr. Detalje razgovora sa gospodinom Dautovićem pročitajte u nastavku.
, Za Intelektualno.com razgovarao: Faris Marukić
Intelektualno.com: Prvo muslimansko udruženje u Austriji pod nazivom „Zvijezda“ osnovano je 1904. godine. Kakvu je ulogu imalo udruženje? Koji su njegovi osnovni ciljevi, šta se željelo postići?
Dautović: U vezu tih pitanja možda najbitnija jeste činjenica da je Islamsko akademsko društvo „Zvijezda“, o kojem sam nedavno objavio dva članka, osnovano u kontekstu borbe za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju u BiH. Mada je ono osnovano 1904. godine, njegova priča počinje još ranije, kad su mladi muslimanski studenti iz BiH zajedno sa pravoslavnim 1901. i 1902. godine organizovali demonstracije u Beču pred zgradom u kojoj je bio odjel za upravu BiH pri ministarstvu finansija. Protestovali su protiv politike ministra Kalaja u BiH, među ostalom i protiv njegovog kršenja vjerske slobode muslimana u vezu islamskog školstva, vakufa i maltretiranja prvaka pokreta za vjersku autonomiju. Uticaj tih prvih demonstracija i rezolucija koje su tim povodom rađene se ne smije podcijeniti – bile su čak predmet razmatranja u austro-ugarskim parlamentima, gdje je opozicija stavila problem vjerske slobode muslimana u BiH na dnevni red i teško kritikovala Kalaja. Bosanski studenti su za to i skupo platili; mnogi su izbačeni iz dotičnog bečkog konvikta za bosanske studente, a mnogi su i izgubili stipendije. Osnivanje „Gajreta“ u Sarajevu od strane muslimanske elite na jednoj strani, a „Zvijezde“ kao njegovog podružnog društva na drugo,j je imalo, dakle, pozadinu, da se prikupi i organizuje financijska podrška muslimanskim studentima u Beču, među kojim su bili ličnosti kao što su Mehmed Spaho, Hamdija Karamehmedović, Abdulah Bukvica i Mustafa Denišlić. Društvo je dakle od početka bilo dosta antirežimski nastrojeno, podržavalo je Muslimansku narodnu organizaciju, zbog čega su neki od tih bečkih studenta i bili osuđeni 1907. godine pred Kotarskim sudom u Sarajevu. Nakon aneksije BiH 1908. godine društvo je čak poslalo predsjednika Hajdara Čekru i Avdu Sumbula u Istanbul radi lobiranja protiv aneksije, gdje su organizovali, uz podršku lokalnih Bošnjaka, diplomatski banket i demonstraciju sa navodno 50.000 učesnika.
Intelektualno.com: Autor ste nekoliko članaka koji se bave pitanjima položaja muslimana u Austriji. Prošle godine obilježeno je i 40 godina od formiranja Islamske zajednice u Austriji. Koliko se formalni položaj zajednice promijenio u periodu od 1979. godine do danas?
Dautović: Oprostite, ali moram vas ispraviti. Dakle, prošle godine nije bila 40-godišnjica od formiranja Islamske zajednice u Austriji nego 40-godišnjica formalnog usvajanja njenog imena i njenog centralnog uređenja, što je bitna razlika. Austrijski oblik vjerske zajednice, koja je pod uticajem rahmetli Smaila Balića 1979. godine sebi dala ime „Islamska vjerska zajednica u Austriji“ (a naziv se koristio u Austriji još 1946. godine) je i prije toga imala strukture pod drugim imenima, a za austrijsko pravo ona postoji još od 1912. godine, dakle godine njenog zakonskog priznanja. Nevolja da tu činjenicu čak njeno aktuelno vodstvo prilično ne shvata pa često implicitno i negira, je nažalost također jedna činjenica, koja svjedoči o stanju muslimana u Austriji. Da li i u kojoj mjeri se njen formalni položaj promijenio zavisi od perspektive. Iz perspektive ustavnog prava ona ima isti položaj, kojeg je 1912. godine dobila. Mada se mora dodati da su garancije iz 1912. godine tek 1979. godine bile u potpunosti ispunjene. Kad je dakle riječ o vremenu od 1979. do 2015. godine, riječ je zapravo o jednom vremenu relativno idealnog stanja u kojem nije došlo do formalnih, pravnih promjena, ali jeste faktičnih. Riječ je o vremenu, u kojem je IVZ u Austriji kontinuirano rasla, napredovala, uspostavila vjeronauku u svim školama, u kojem je broj mesdžida brzo rastao i u kojem je IVZ u Austriji među ostalom uspostavila i Islamsku religijsko-pedagošku akademiju u Beču 1998. godine. Iz perspektive zakona i nižeg prava, međutim, ona je od 2015. godine, kada je uveden novi Zakon o islamu, dobila jedan sasvim drugačiji položaj u negativnom smislu.
Intelektualno.com: I 2015. godina značajna je za austrijske muslimane. Koliko je relativno novi Zakon o Islamu koji je stupio na snagu prije pet godina promijenio odnos države i Islamske zajednice u odnosu na zakonsku osnovu iz 1912. godine?
Dautović: Kao što sam rekao, u pitanju je ovdje zakonska perspektiva, koja se totalno razlikuje od ustavne, koja je međutim malo relevantna sve dok se IVZ u Austriji ne odluči da ide pred Ustavni sud. Naime, IVZ u Austriji je novim Zakonom o islamu spuštena na jedan nezavidan nivo. Osporava joj se pravo da zastupa sve muslimane u Austriji, pošto je u njemu, pored Alevijske vjerske zajednice, pozicionirana kao jedna od više „islamskih“ vjerskih zajednica, mada se Alevijska vjerska zajednica samo godinu kasnije odrekla svojstva „islamska“. IVZ nalazi se u novom zakonu pod sve žešćim državnim nadzorom i čak se dižu sumnje da li je ona još uopšte priznata vjerska zajednica. Pozadina toga je po meni zapravo pokušaj vraćanja historije unazad, opoziv historijsko-pravnih dostignuća muslimana i osporavanje kontinuiteta vjerske zajednice, koja je i prije 1979. godine postojala, koja vuče svoje korijene iz vremena prije same Republike Austrije, a dobila je taj položaj zbog ugovora iz 1909. godine između Austro-Ugarske i Osmanskog Carstva, koji je ne samo okončao Aneksionu krizu nego i obavezao Austro-Ugarsku da da bosanskim muslimanima jednakopravnost i vjersku slobodu na cijeloj državnoj teritoriji. To je jedna veoma slabo poznata činjenica, koju sam pokušao predstaviti u zborniku, kojeg sam izdao sa dr. Faridom Hafizom povodom 40-godišnjice IVZ u Austriji. Tema će ako Bog da biti uskoro tematizirana u jednom malo drugačijem kontekstu i u jednom Sarajevskom naučnom časopisu.
Intelektualno.com: Istraživali ste i djelo Smaila Balića. Koliki je njegov značaj za razvoj islamske misli u Austriji?
Dautović: Balić je u BiH prvenstveno poznat za njegovo djelo u oživljavanju bošnjaštva nakon Drugog svjetskog rata – u tom smislu bitan je bio naravno i za cijelu bošnjačku emigraciju. Za islam i muslimane u Austriji, mislim, da je najbitnije njegovo živo djelo kao historijska ličnost, kao čovjek u službi muslimana. On je ličnim žrtvovanjem ne samo doslovno sačuvao islamsku zajednicu u Austriji od faktičnog nestanka, time što je i nakon rata sačuvao njenu osnovnu organizacijsku ćeliju, Islamsku općinu u Beču, koju je zajedno sa drugim studentima osnovao u toku Drugog svjetskog rata. On se decenijama borio za ostvarivanje svih prava, koji su muslimanima bila zajamčena u Zakonu o islamu iz 1912. godine, i to u vremenu kada je austrijska uprava manje-više ignorirala taj i dalje važeći zakon. Nije pretjerano, da se on smatra savremenim pionirem, ocem Islamske vjerske zajednice u Austriji. Što se iz njegovog ranog pisanog djela može jasno prepoznati kao glavna motivacija njegovog i društvenog i izdavačkog djelovanja je bila velika briga i strah za islamski odgoj nove generacije muslimanske djece, koja su se krajem rata izrodila iz brakova muslimana, uglavnom bošnjačkih egzilanata, sa nemuslimanskim suprugama. U tom vremenu, dakle 50-ih i 60-ih godina, iz njegovog pera nastaje bezbroj manjih vjersko-kulturnih i vjersko-pedagoških izdanja prvenstveno na njemačkom jeziku – od ilmihala do mevluda – sa ciljem davanja osnove za islamski odgoj te djece i očuvanje islamske vjere i kulture kod njihovih očeva. Taj period njegovog života je međutim još uvijek dosta nepoznat, a nažalost je manje više zaboravljen i u Austriji – više se o njemu npr. može saznati od Bošnjaka u Čikagu, gdje su mnogi bošnjački egzilanti 50-ih otišli iz Austrije. Razlog za to gubljenje sjećanja o njegovoj ključnoj i nezamjenjivoj ulozi za muslimane u Austriji svakako leži u 1980. godini, kada je obnovljena Bečka islamska općina, kojom su u međuvremenu dominirali turski gastarbeiteri, izabrala Afganistanca Ahmeda Abdelrahimsaia umjesto Balića za predsjednika općine a time i predsjednika centralno konstituirane IVZ u Austriji. S obzirom da je on od 1941. godine radio na njenom napretku, to je za njega očigledno predstavljalo i jednu veliku ličnu uvredu, nakon koje se povukao iz djelovanja IVZ. Po meni sa njim je IVZ u Austriji 1980. godine ne samo izgubila svog najbitnijeg prvaka, nego i svoje kolektivno sjećanje o svom stanju prije 1979. godine. Spomenuta zabuna o 40-godišnjici IVZ nije dakle neka slučajnost, nego konzekventan nastavak ovog personalno historijskog prekida.
Intelektualno.com
