Prvim danom marta završen je referendum na kojem su se građani izjašnjavali da li su za suverenu i nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu. Najveći broj građana je glasalo ZA. Međutim, odmah nakon toga u Sarajevu su podignute barikade. Sve je išlo ka agresiji na nezavisnu Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Dižući glas protiv rata, više od 100.000 ljudi širom Bosne i Hercegovine izašlo je 5. aprila 1992. godine na ulice. Istog dana u Sarajevu su policajci MUP-a Srpske Republike Bosne i Hercegovine napali i zauzeli Centar za obuku republičkog MUP-a na Vracama. Na cijeloj teritoriji proglašena je neposredna ratna opasnost. Donesena je i uredba o ukidanju dotadašnjeg Republičkog štaba Teritorijalne odbrane (TO) i obrazovanju Štaba TO Republike Bosne i Hercegovine (ŠTO RBiH). Za zvanični grb TO postavljen je srednjovjekovni bosanski grb štitastog oblika plave boje, presječen bijelom gredom po dijagonali i sa po tri zlatna ljiljana u svakom polju. Za novog komandanta i načelnika ŠTO RBiH imenovani su pukovnik Hasan Efendić i pukovnik Stjepan Šiber.
Prvi napadi na Bosnu i Hercegovinu
Scenarij buduće agresije isproban je u Bijeljini. Tamo su se Bošnjaci 31. marta 1992. godine našli na udaru. Kriminalac pod komandom Službe državne bezbjednosti Srbije (SDB) Željko Ražnatović Arkan krenuo je sa svojim „Tigrovima“ u etničko čišćenje grada i okoline. Pomagao ga je lokalni zločinac Ljubiša Savić Mauzer. Do kraja aprila 1992. srpske snage su ovladale glavnim komunikacionim linijama Bijeljina, Kupres, Zvornik, Višegrad, Foča, Bosanski Šamac, Vlasenica, Brčko i Prijedor. U isto vrijeme Bošnjaci sa tih područja su ubijani, zatvarani u logore i protjerivani. Jedan broj stanovništva se morao odreći imovine u korist tzv. Srpske Republike Bosne i Hercegovine. U isto vrijeme tekao je proces uništavanja spomenika kulture Bošnjaka i Hrvata s ciljem uništavanja tragova njihovog postojanja.
Napad na Istočnu Bosnu
Sljedeća na udaru bila je Istočna Bosna, tačnije Zvornik. Grad je napadnut 9. aprila 1992. Nekoliko desetaka policajaca, teritorijalaca i pripadnika Patriotske lige se pokušalo suprotstaviti. Otpor je slomljen. Tada su srpski mediji najavili „oslobađanje Zvornika“. Na mostu na granici sa Srbijom Arkan je sprečavao novinare da uđu u grad. Tijela ubijenih Bošnjaka su ležala na ulicama. Potom je na red došla Foča, da bi do kraja aprila desetine hiljada Bošnjaka bilo protjerano iz Zvornika, Višegrada, Vlasenice i Foče. Potom su srpske snage započele teror po selima. Za to vrijeme srbijanska državna televizija vodila je kampanju mržnje protiv Bošnjaka i Hrvata i pozivala je Srbe na naoružavanje. Vjerovatno je to jedan od razloga zašto je srpsko civilno stanovništvo odobravalo maltletiranje i ubijanje svojih komšija.
Srpski strateški ciljevi u BiH
Srpski strateški ciljevi u Bosni i Hercegovini su izneseni na sjednici 12. maja 1992. godine. Prvi cilj je bio postizanje državnog razdvajanja od druge dvije zajednice. Sljedeći je bio povezivanje svih srpskih oblasti u jednu cjelinu. Treći cilj podrazumijevao je uspostavljanje koridora u dolini Drine, odnosno eliminiranje granice sa Srbijom i Crnom Gorom. Naredni cilj bio je uspostavljanje granice na Uni i Neretvi. Peti je imao cilj podjelu Sarajeva na srpski i bošnjački dio. Posljednji strateški cilj bio je izlazak na Jadran.
Ponašanje hrvatske strane prema BiH
Kada su počeli prvi srpski napadi Glavni stožer (GŠ) Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) je izdao naređenje da su na prostoru Hrvatske zajednice Herceg Bosna(HZ HB) jedino legalne postrojbe HVO-a. General Hrvatske vojske (HV) JankoBobetko je izdao naređenje o maršu na područje Hercegovine. Nastojeći da se ta odluka prikrije, jedinice HV-a su 12. aprila dobile naređenje da prije nego što uđu na teritorij Bosne i Hercegovine skinu svoje oznake. Na teritoriji s većinskim hrvatskim stanovništvom pripadnici TO RBiH prevedeni su u HVO. Ubrzo su na silu počeli provoditi odluku da su jedina legalna oružana snaga. Početkom maja 1992. godine u Grazu su se sastali Boban i Karadžić, gdje su dogovorili da Srbi dobiju 65% teritorija, Hrvati 20%, a Bošnjaci oko 15%. Srpska strana je smatrala da u Mostaru granica treba biti na Neretvi, dok su Hrvati smatrali da cijeli grad mora ostati njima. Iz daljih dešavanja moguće je zapaziti kako se prikrivala dvostruka agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Uredbom o oružanim snagama HZ HB koju je donijelo Predsjedništvo HZ HB 3. jula 1992. godine uspostavljene su oružane snage HZ HB kao temeljni nosilac oružanog otpora koji štiti suverenitet HZ HB i brani njenu teritorijalnu cjelovitost. To je, zapravo, značilo da se HZ HB ponaša kao samostalna i suverena zajednica koja se izdvojila iz Republike Bosne i Hercegovine. To dokazuju i propisi o ustrojstvu vlasti, organizaciji i nadležnostima tijela i organizacije HZ HB, uređenje pitanja organizacije vlasti, ekonomskog i finansijskog, te pitanja koji simboliziraju državnost.
Za Intelektualno.com piše: Alen Borić
