O životu Ramzesa II danas znamo mnogo više nego i o jednom drugom vladaru prije i poslije njega. Rođen oko 1303. god. pr. n. e kao sin moćnog i ratobornog Egipatskog faraona Setija I i njegove žene Tije. Vrlo mlad je iskusio sve nedaće rata pa je tako sa samo 10. godina bio komandir očeve vojske (Sheafer, 2009:11). Dok je mladi Ramzes upoznavao svoju zemlju, njegov se otac bavio aferama zemlje i njenim neprijateljima, prvenstveno Hetitima koji su se još od vremena vladavine moćnog i ratobornog Hetitskog kralja Šupiluliume kanili domoći Egipta i njegovih provincija. Situaciju je za sada držao pod kontrolom Ramzesov otac Seti I.
Ramzes II pripada ratničkoj lozi kraljeva. Njegov djed Ramzes I služio je u vojsci Horemheba, posljednjeg faraona 18. dinastije. Pošto Horemheb pa niti njegov prethodnik Aj nisu imali svoje djece koja bi naslijedila prijestol, Ramzes I bio je idealan kandidat. Vladavina mu je bila kratka te je vladao svega godinu dana između 1295 – 1294. godine prije Krista kada je vlast preuzeo njegov sin Seti I (Santillian-Thomas, 2018 : 11). Po usponu na prijestol, Seti I pokrenuo je seriju vojnih kampanja u namjeri da povrati Eiptu nekoć velike provincije u Siriji, Palestini i Kananu što ih je izgubio faraon Eknaton nekoliko godina ranije.
Vojni pohodi koje je Seti I pokrenuo, dovest će ga u direktan sukob sa ratobornim Hetitima kojima u to doba vlada kralj Muvatal. Mimo vojnih pohoda, Seti I je ostao upamćen i kao veliki graditelj te je dao sagraditi veličanstveni hram u Abidosu, koji je ujedno i njegovo počivalište. Hram se sastojao od nekoliko objekata kao što je Osejron, hram posvećen Ozirisu a na njegovim zidovima Seti I dao je ugravirati listu kraljeva od doba kralja Narmera, historičarima bolje poznat kao ‘Škorpionski kralj’ pa sve do svoje vladavine. Seti I je vladao punih 15. godina. Ostao je upamćen u Egipatskoj historiji kao izuzetno ratoboran faraon koji je vladao po vojnim principima ratobornog i moćnog Egipatskog faraona Tutmosa III koji se nekoliko stoljeća ranije susreo sa svojim neprijateljima u bitci kod Megida 1458. godine prije nove ere.
Seti konačno umire 1279. godine prije nove ere a na prijestol se uspinje Ramzes II. Tada mu je bilo svega 22. godine. Kao faraon, imao je odgovornost i težak zadatak, ispred njega je bila nacija koju je trebalo voditi.
Dok se Ramzes II navikavao na dnevne obaveze jednog faraona, drugdje u regionu vladali su Ramzesu potpuno nepoznati ali dosta moćni vladari koji su kao i njegov otac svoju vladavinu iskovali u vojnim pohodima. U isto doba kada Ramzes postaje faraonom, na tronu Sirijske kraljevine Mitani je mladi kralj Šativaza, dok je na tronu Elama, kraljevine u današnjem Iranu Untaš-napiriša (De Mieroop, 2010: 14). Babilonom u Ramzesovo doba vlada Kadašman – Enlil II dok u susjednoj Asiriji na prijestolu je ratoborni kralj Šalmanaser I. Hetitima vlada Muvatal, isti čovjek koji će se kasnije sa Ramzesom susresti u bitci kod Kadeša, 1274. godine prije nove ere (De Mieroop, 2010: 14).
Dok se Ramzes II kalio u faraona, njegovi neprijatelji počeli su regrutaciju snaga spremajuči se za rat. Velika vojna sila sa istoka današnje Turske prijetila je stabilnosti Egipta pod Ramzesovom vladavinom. Bili su to Hetiti koji se, predvođeni svojim vladarom Muvatalom, zaputiše u vojni pohod na Siriju gdje je Egipat imao svoje provincije.
Doista, u petoj godini vladavine Ramzesa II, 1274. godine prije nove ere, dvije velesile staroga svijeta su odmjerile snage pokraj malog ali važnog Sirijskog lučkog grada Kadeša. Bila je to bitka koja je promijenila sudbinu starog Bliskog Istoka zauvijek.
No, kao i Tutmos III nekoliko stoljeća ranije, Ramzes je također bio u potpunosti nespreman ali i neiskusan faraon koji je dobio priliku da se dokaže, da je vrijedan voditi naciju u kritičnim trenucima kakav je bio sukob kod Kadeša. Za potrebe bitke kod Kadeša, Ramzes je angažovao zanatlije i kovače iz cijele zemlje koji su danonočno proizvodili mačeve, koplja, štitove i bojne sjekire i kočije što su ih u Egipat donjeli ratoborni Hiksosi 1675. god. pr. n. e sa Azijskih stepa (Sheafer, 2009 : 75). Jednom pošto je vojska bila spremna, Ramzes je lično poveo svoje trupe koje su brojale oko 20, 000 vojnika podijeljenih u četiri divizije i to: Amun, Ra, Ptah i Set (Sheafer, 2009 : 75). Muvatal je također imao veliku vojsku koja je brojala po nekim izvorima c. 23, 000 do 50, 000 vojnika a većim se dijelom osim Hetitskih vojnika sastojala od vazalskih trupa kraljevine Pitase, Šeha-Arzava zemlje, Viluše, Karkemiša, kraljevine Mitani, Ugarita, Alepa te Kadeša.
Povod sukoba bila je namjera Egipta da povrati kraljevinu Amuru pod svoju kontrolu obzirom da je za vrijeme vladavine faraona Eknatona, Aziru, kraljević kraljevine Amuru pribjegao na stranu Hetita, izdavši odanost i naklonost faraonu Eknatonu i Egiptu još dok je Amuru bio odan Egipatski vazal (Bryce, 2014 : 56). Kraljevina Amuru kojom se u ta vremena nazivali ogromni prostori današnje Sirije, bila je decentralizovana kraljevina koja se na političkoj i vojnoj pozornici Sirije javlja u 14. stoljeću prije nove ere za doba vladavine njenog kralja Abdi-Aširte u svojstvu odanog vazala Egipta (Bryce, 2014: 46).
Natrag u bitci kod Kadeša, Ramzes i njegove trupe su bile nadomak rijeke Oront preko koje je ležao Kadeš kada su ih iznenada napale Hetitske trupe. U očaju, Ramzesova vojska se uspjela povući i regrupisati i uključiti u sukob. Ramzesova verzija bitke kaže kako je Ramzes ohrabren snagom Amona, zajahao svoje kočije te velikom brzinom pojurio na Hetitske trupe koje su pod njegovim oružjem padale kao pokošene. Čak je sam Ramzes II kasnije napisao da je upravo on spasio dan i izvojevao veliku pobjedu nad Hetitskim trupama koje su po njegovoj verziji priče doživjele strahovit poraz (Sheafer, 2009 : 78).
Situacija je bila dakako drugačija. Ramzes je znao da nema izgleda protiv daleko brojnije Hetitske vojske koju su podržavali njeni vazali te je bitka završila neriješeno. Na koncu, ona je dovela do potpisivanja prvog mirovnog sporazuma između Hetita i Egipčana 1260. godine prije nove ere. Sporazumom je zagarantovan mir između dvije zemlje koji je trebao trajati punih 75. godina a kao garant mirovnog ugovora, Ramzes se čak oženio kćerkom Muvatalovog nasljednika Hatušilija III i njegove žene Puduhepe, najmoćnije i najuglednije žene na starom Bliskom Istoku u to doba (Sheafer, 2009: 80).
Mirovni sporazum koji je potpisan između dvije velesile je diktiran a zapisan je na glinenom tabletu. Kopija Egipatske verzije mirovnog sporazuma se danas čuva u arheološkom muzeju u Istanbulu dok se Hetitska verzija sa pečatom Hetitskog kralja Hatušilija III i njegove žene Puduhepe nalazi u Egipatskom muzeju u Kairu. Principi i sadržina prvog mirovnog sporazuma u historiji, temelj su i osnova na kojima su napisani svi kasniji mirovni sporazumi kojima se vodimo i mi danas. Ono što je jako interesantno dodati u kontekstu bitke kod Kadeša jeste i činjenica da se Ramzes nikada lično nije sreo sa Muvatalom pa čak ni u sukobu kod Kadeša a ista je situacija bila kada je riječ o potpisivanju mirovnog sporazuma kojim je okončan sukob između dvije velesile. Ramzes nikada lično nije upoznao ni Hatušilija III pa čak ni onda kada je uzeo njegovu kćer Matorneferu za ženu. Ono što znamo jeste podatak da je Puduhepa za vrijeme svoje vladavine jedanput posjetila Ramzesovu tadašnju ženu po imenu Nefertari a da li je vidjela Ramzesa II, to je veliko pitanje?
Nikada se nijedan od kraljeva nisu sreli licem u lice a njihovi izaslanici imali su zadatak opisati kako su izgledali kraljevi drugi zemalja. Slično je bilo kada je Ramzes poslao svog glasnika kod Hetita kako bi odnjeo kopiju mirovnog sporazuma koju je on potpisao, a u zemlju natrag donjeo kopiju sporazuma koju je potpisao Hetitski kralj Hatušili III. Pored ovog zadatka, Egipatski izaslanik imao je zadatak opisati kako je izgledao Hetitski kralj Hatušili III. Drugim riječima, kraljevi nisu tek tako napuštali svoje zemlje što zbog udaljenosti ali isto tako i zbog unutrašnih i vanjskih prijetnji. Napustiti svoju zemlju radi nekog događaja ili inauguracije, stvorilo bi idealne prilike za ustanak ili invaziju treće sile. Stoga, kada se Ramzes oženio Hatušilijevom kćerkom, pozvao je Hatušilija III da posjeti Egipat ali to ovaj nije učinio iz niza razloga, prvenstveno je to bojazan za napad od strane Kaška plemena s kojim su se Hetiti stolječima sukobljavali a s druge strane je bila i starost Hatušilija III koji je bio već u podmaklim godinama svoje vladavine (Bryce, 2005 : 80).
Natrag u Egiptu, Ramzes je angažovao čitavu vojsku slikara i pisara koji su imali zadatak oslikati zidove hrama Ramseuma muralima i fantastičnim scenama Ramzesove veličanstvene pobjede nad Hetitima kod Kadeša. Samo što to nije zasigurno bila dobijena bitka niti je pohod protiv Hetita kod Kadeša bilo uspješan vojni pohod faraona koji se kasnije pokazao stručnjakom za propagandu, projecirajuči svoja djela diljem Egipta. Ostatak svoje vladavine, Ramzes II je proveo u vojnim pohodima diljem Sirije, Libije i Nubije finacirajuči gradnju svojih veličanstvenih hramova, prvenstveno Abu Simbela, kojeg je Ramzes II dao sagraditi u čast svoje voljene Nefertari te kao simbol bitke kod Kadeša.
Gradnja mu je počela 1264. godine prije nove ere a trajala je punih 20. godina do 1244. godine prije nove ere. Abu Simbel se smatra jednim od najvećih graditeljskih pothvata što ga je izveo Ramzes II za svoje vladavine. Pored Abu Simbela, veliki faraon dao je sagraditi i Pi-Rameses, novu prijestolnicu Egipta te Ramzeum, memorijalni kompleks čija je gradnja započeta još na početku Ramzesove vladavine. Kompleks je bio oslikan fantastičnim scenama bitke kod Kadeša 1274. godine prije nove ere, bitka koja je bez obzira na ishod omogučila Ramzesu II ulazak u historiju kao Ramzes Veliki.
Ramzes konačno umire 1213. godine stare ere u svojoj 92. godini života nakon vladavine koja je trajala punih 67. godina. Sahranjen je u Dolini kraljeva u grobnici KV7 a danas njegova mumija počiva u Egipatskom muzeju u Kairu gdje joj se dive na hiljade posjetilaca koji svake godine odaju počast jednom od najvećih vladara Egipatske historije.
Za Intelektualno.com piše: Amar Tufo
