Put ratnika – 47 ronina: Poznavati njihovu priču znači poznavati priču Japana Put ratnika – 47 ronina: Poznavati njihovu priču znači poznavati priču Japana
Naša priča počinje 1700. godine u malenoj provinciji po imenu Ako kojom je upravljao tada ugledni daimjo po imenu Asano Naganori. Te iste godine,... Put ratnika – 47 ronina: Poznavati njihovu priču znači poznavati priču Japana

Naša priča počinje 1700. godine u malenoj provinciji po imenu Ako kojom je upravljao tada ugledni daimjo po imenu Asano Naganori. Te iste godine, dvor iz Mikada po naređenju cara Higašijame posla carske izaslanike u posjetu šogunovom dvorcu u Edo. Tadašnji šogun Tokugava Ijemicu odabra Asana Naganorija i Kamei Samu, daimja Cuvano provincije da prirede i organizuju svečan prijem za careve izaslanike uz asistenciju Kire Jošinake, carskog majstora za svečanosti. Jošinaka je imao zadatak podučiti ovu dvojicu ispravnom načinu organizovanja svečanosti kako bi prijem protekao u najboljem redu i prema protokolu. Vrlo brzo, između trojice ljudi su izbile tenzije grubim ponašanjem Jošinake koji je za poduku tražio adekvatne poklone pošto Asano i Sama nisu poznavali protokole svečanog prijema zašto im je šogun dodijelio Jošinaku. Kako je dan odmicao, situacija se sve više pogoršavala grubim odnosom Jošinake prema Asanu kojeg je Jošinaka jedne prilike nazvao i seoskom svinjom. Nemogavši podnjeti uvrede, Asano je posegao za svojim kratkim bodežom – vakizašijem, te u naletu bijesa napade Kiru (Till, 2005 : 11). Smrtni ishod u šogunovoj palati, spriječili su Kamei Sama i ostali stražari koji su savladali Asana nakon čega je Jošinaka utekao što je brže mogao.

Saznavši za ovaj incident te uz činjenicu da je Asano izvukao nož u šogunovoj palati čime je narušio sigurnost i pravilo da ne smije koristiti oružje u šogunovoj palati, uz rank samuraja kojeg je imao, šogun je Asana osudio na sepuku, srmrt prosijecanjem sopstvenog trbuha. Asano je izveo sepuku 1701. godine uz asistenciju svog odanog samuraja Oiši Jošia koji mu je odsjekao glavu kako bi smrt bila brža. U suštini, šogun mu je dozvolio da umre na častan način prateći bušido, put ratnika umjesto da biva obješen kao kriminalac na sramotu Japanskog naroda. Nakon smrti Asana, njegova provincija i zemljoposjedi su zaplijenjenii a njegovih 320. samuraja ubrzo postaše ronini, samuraji bez gospodara. I dok je Kira Jošinaka zadovoljno trljao ruke sladeći se smrću Asana, za to vrijeme Oiši Jošio je vrlo brzo sakupio skupinu od 46 odanih samuraja čiji cilj je bila osveta za nepravdu koja je nanesena njihovom gospodaru i koja ga je otjerala u smrt (Till, 2005 : 11).

Nakon smrti Asana Naganorija, šogun je striktno zabranio njegovim samurajima koji su postali ronini, da traže i poduzimaju bilo kakvu osvetu što Asanovi ronini nisu mogli nikako prihvatiti. Zašto je to bilo tako? Naime, kada je Tokugava Iejasu 1603. godine preuzeo vlast nad Japanom kao šogun, Iejasu je izveo seriju reformi a jedna od njih je bila zabrana ratovanja samurajskih klanova koja je samurajsku ratnu klasu dovela u nezgodan položaj te im zabranila ratne sukobe. Većina Japanaca se plašila da je samurajskih duh napustio Japan te da u Japanu više nema pravih samuraja. Naravno, samuraji su i dalje bili aktivni ali su ratni sukobi  bili jako rijetki obzirom da je Tokugava uspio uspostaviti mir i balans nakon višestoljetnih Sengoku ratova koji su bijesnili zemljom.

Sa smrću Asana Naganorija, njegova skupina od 47 ronina bila je odlučna putem mača i bušido kodeksa, uzeti pravdu u svoje ruke te obnoviti samurajski duh Japana koji je spavao već neko vrijeme. Pripreme su trajale pune dvije godine a za to vrijeme većina Asanovih bivših samuraja, sada ronina se uspjela zaposliti unutar Kirinog dvorca gdje su radili kao dvorske lude i prodavači dok su drugi postali vrsnim kovačima kujući mačeve i naginate za Kirinu odmazdu. Jedan se čak oženio i kćerkom graditelja Kirinog dvorca kako bi se bolje upoznao sa njegovim slabim tačkama i tajnim prolazima. Za to vrijeme, Oiši Jošio se ubrzo razveo od svoje žene,  odao se pijanstvu, a priča se da je noći provodio lumpujuči sa lokalnim gejšama (Midford, 1871 : 8). Jedne prilike, teturajući se unaokolo, pijan se srušio kada je u tom trenutku naišao samuraj iz Sacume kojem se Oiši tako zgadio da ga je nabio nogom, pljunuvši u lice te izgovorio ove riječi (Midford 1871 : 8).

“ Nije li ovo Oiši Jošio, hrabri samuraj u službi Asana Naganorija koji nemade hrabrosti osvetiti gospodara svoga, već osvetu zamjeni ženama i vinom . On uistinu ne zaslužuje biti samurajem”.      

Kiru Jošinaku su čuvali samuraji što mu ih je dao Usegi Sama, lokalni daimjo čiju je kćer Jošinaka oženio. Pošto je vjerovao kako Oiši i ostatak Asanovih ronina neće tražiti nikakvu osvetu, Jošinaka  je raspustio svoje stražare vjerujući da je siguran te da  su ronini odustali od osvete. Cijelo to vrijeme, ronini su se spremali za napad te izvještavali Oišija o Kirinom kretanju čekajući idealnu priliku za napad. Međutim, Kira je bio u velikoj obmani jer je Oiši namjerno raspustio svoje ronine čime je ubjedio Jošinaku da je siguran, dok se Oiši spremao za smrt ubice svog voljenog gospodara. Put samuraja ili bušido, jasno nalaže kako je samuraj odan svom gospodaru kojem služi sve do smrti. Desi li se pak, da samuraj osramoti svog gospodara ili ga napusti u bitci, njegov mu gospodar (daimjo) može dopustiti da izvrši sepuku, smrt prosijecanjem sopstvenog trbuha. Bio je to način da jedan samuraj umre, da pokaže svoju hrabrost, sačuva svoju čast i obraz. Stoga je Oiši vrlo dobro znao da njihova misija vodi direktno u smrt i da jednom, pošto ubiju Kiru, šogun sigurno neće poštedjeti njihove živote, ali su oni bili odlučni sprovesti svoje djelo u akciju uprkos zabrani i ubiti onog koji je u smrt otjerao Asana Naganorija (Till, 2005 : 12).

Konačno, snežnje večeri, 14. decembra 1702. godine, ronini se sastadoše u blizini Kirina dvorca spremni da izvedu svoju krvnu osvetu. Prije napada, ronini poslaše glasnike okolnim kućama da ih obavijeste  kako namjeravaju upasti u Kirin dvorac i ubiti ga. Proglas je glasio (Midford, 1871 : 11).

“ Mi ronini, nekoć u službi Asana Naganorija, ove ćemo noći upasti u dvorac Kire Jošinake i osvetiti našeg gospodara. Mi nismo banditi niti odmetnici, nikakva šteta neće biti načinjena vama niti vašim kućama, vi možete mirno spavati  “.

Objavivši proglas, ronini su sa Oišijem održali tajni sastanak na kojem su raspravili detaljno plan upada za Kirinu odmazud. Nakon toga, ronini zapisaše svoja imena na komad papira kako bi se znalo da su oni ubili Kiru te osvetili smrt svog gospodara Asana Naganorija. Utagava Kunajoši, dobro poznati majstor i umjetnik Japanske ukijo-e umjetnosti iz 18. stoljeća koji je prikazivao i slikao Japan, njegovu prirodu i istaknute ličnosti iz historije na komadu drveta, prikazao je izgled svih ličnosti ovog važnog događaja u Japanu od Asana Naganorija, Kire Jošinake do prikaza svih 47 ronina.

Upavši u dvorac, Oišijevi samuraji vrlo brzo potukoše Jošinakine samuraje te ih rastjeraše i poklaše, a za to vrijeme Oiši se dade u potragu za Kirom  koji pobježe unutar tajnih odaja svoga dvorca. Vidjevši da mu je obrana probijena, Kira  pobježe i sakri se unutar prostorije gdje se skladištio ugalj. Obučen samo u kimono, Oišijevi ljudi ga vrlo brzo pronađoše te istjeraše van (Till, 2005 : 13).  U tom trenutu mu priđe Oiši koji ga prepozna po ožiljku od posjekotine koju mu je nanjeo Asano godinu dana ranije, baci ga na koljena te mu dade vakizaši, isti onaj kojim je Asano izveo sepuku. Iz poštovanja prema ranku samuraja kojeg je Kira imao, Oiši od njega zatraži da učini isto ono što je učinio njihov gospodar Asano.  Nakon što je odbio učiniti sepuku, Oiši mu odsjeće glavu te se nakon toga svi ronini sastadoše u dvorištu njegovog dvorca (Till, 2005 : 13). Potom se svi zajedno uputiše sa Kirinom glavom put Sengaku-jia, hrama  gdje je ležao Asano. Stigavši u Sengaku-ji, Oiši opra Kirinu glavu u bunaru po imenu kubi-arai te ju posveti ispred Asanovog groba.  Obavivši ritual, Oiši i njegovi ronini napustiše Sengaku-ji te krenuše put prijestolnice gdje se predaše vlastima.

Obavivši ritualni obred, 46 ronina se ubrzo predalo vlastima gdje su bili strogo čuvani pod nadzorom četiri daimja i to: Hosokava, Macudaira, Mari i Mizuno čekajući svoju sudbinu (Till, 2005 : 14). Dok su Oiši i njegovi ronini hrabro čekali presudu za učinjeno djelo, Terasaka Kičimon, 47 ronin je boravio kod Asanovog brata po imenu Asano Nagahiro kojeg je izvjestio o djelu što su ga ronini izveli. Priča se da je upravo njega tijekom napada na dvorac Oiši poslao da izvjesti Asanovog brata kako su ronini ubili Kiru i osvetili smrt njegovog brata Asana (Till, 2005 : 14).

Sudbina Oišija i njegovih 45 samuraja, bila je u rukama šoguna koji je pod pritiskom savjetnika morao donjeti konačnu odluku kako bi izbjegao potencijalne ustanke i prijetnju miru u svojoj zemlji. Konačna odluka je stigla 4. Februara 1703. godine gdje je šogun uprkos naredbi koju su ronini pogazili te zbog njihovog samurajskog ranka, dozvolio Oišiju i njegovih 45 ronina da umru na način na koji umiru pravi samuraji, smrt sepuku. Tako je i bilo te svih 46 ronina izvede sepuku do zalaska sunca (Till, 2005 : 15).

Svi ronini su izveli sepuku sem Terasake  Kičimona. Njega je šogun poštedio te mu dozvolio da ostatak života provede kao monah. Umro je u 83. godini a po smrti, sahranjen je u Sengaku-jiu uz svoje saborce kao 47 ronin (Till, 2005 : 15).

Četiri daimje pod čijim nadzodom su čuvani Oiši i njegovi ronini, su očekivali da će šogun shodno hrabrom djelu, pomilovati Oišija I njegove ronine te im poštediti život, no pod velikim pritiskom, šogun je ipak osudio ronine na smrt te im dozvolio sepuku. Priča se da je tadašnja populacija bila jako ljuta na šoguna koji nije poštedio samuraje koji su putem mača kaznili nepravdu te obnovili samurajski duh Japana (Till, 2005 : 16).

Nakon smrti tijela Oišija i njegovih 45 ronina su prenesena u Sengaku-ji pokraj njihovog gospodara Asana. Oišijev grob je kasnije posjetio samuraj iz Sacume koji je jedne prilike pljunuo Oišija na ulici zbog njegovog razvratnog ponašanja koje nije priličilo jednom samuraju; saznavši za smrt Kire  Jošinake što su ga ronini izveli pod vodstvom Oišija, samuraj je legao na Oišijev grob uplakan, molio za oprost te na njegovom grobu izveo sepuku. Kasnije je sahranjen uz ronine u Sengaku-jiu kao 48 ronin.

Za Intelektualno.com piše: Amar Tufo

 

 

Facebook komentar

Intelektualno