Marko Attila Hoare britanski historičar, autor je brojnih djela, od kojih četiri knjige, s fokusom na jugoistok Europe, a posebno Bosnu i Hercegovinu. Tokom agresije na našu domovinu radio je kao prevodilac pri jednom konvoju humanitarne pomoći za Tuzlu. Rođen je u Londonu, a diplomirao je na Univerzitetu u Cambridgeu 1994. godine, a doktorirao na Univerzitetu Yale 2000. Između ostalog, radio je i kao istražitelj ratnih zločina u ICTY-ju, gdje je sudjelovao u stvaranju nacrta optužnice protiv Slobodana Miloševića. Svoje istraživanje doktor Hoare fokusira na teme koje se odnose na nacionalizam, genocid, fašizam i antifašizam i izgradnju države. Njegovo kapitalno djelo „Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu“ privuklo je veliku pažnju šireg čitateljstva. Trenutno je vanredni profesor na Odjelu za političke nauke i međunarodne odnose, Sarajevska škola za nauku i tehnologiju.
Razgovarao: Faris Marukić
Intelektualno.com: Profesore Hoare trenutno radite na projektu istraživanja genocida na Sarajevo School of Science and Technology. Možete li nam reći o kakvom se projektu radi?
Hoare: Projekt je stvoriti opsežnu opću studiju i povijest bosanskog genocida iz 1990-ih. Pokušat će objasniti uzroke i tok genocida kao i razloge zbog kojih je poprimio oblik koji je imao. Istražit će i politiku i ideologiju službene Srbije, kao i razvoj unutar Bosne i Hercegovine i politike bosanskih Srba. Također će se ispitati uloge Hrvatske i međunarodne zajednice, prije svega zapadnih sila i UN-a.
Intelektualno.com: Kao što smo spomenuli u uvodu, Vaše istraživanje usredotočeno je na teme vezane za nacionalizam, genocid, fašizam i antifašizam i izgradnju države. Kolika je važnost kontinuiranog bavljenja ovom temama iz pozicije jednog historičara, s obzirom na njihove implikacije na sadašnjost koju živimo?
Hoare: Bosanski genocid je još uvijek u velikoj mjeri nedovoljno istražen. Važan naučni doprinos dalo je nekoliko autora, među kojima su Norman Cigar, Edina Bećirević, Emir Suljagić i Smail Cekić. Međutim, naše znanstveno razumijevanje genocida još je uvijek u povojima. Kao historičar, mislim da je posebno važno dati dugoročno povijesno objašnjenje koje genocid postavlja u kontekst srpske historije, historije Bosne i srpsko-bosanskih odnosa. U razdoblju od 1941. do 1946. godine, kroz partizanski pokret, Bosna i Hercegovina je uspostavljena kao unitarna država u okviru jugoslavenske federacije, pri čemu su bosanski Srbi imali istaknutu ulogu u tom procesu. Istodobno, hegemonski srpski nacionalizam pretrpio je historijski poraz: Srbija je izgubila Makedoniju i Crnu Goru; podjela BiH iz 1939. godine je dokinuta; a Kosovo i Vojvodina stekli su autonomiju. Devedesete godine su svjedočile velikosrpskoj nacionalističkoj reakciji protiv ovog titoističkog rješenja nacionalnog pitanja sa strane Srbije i Srba u BiH. Ta je reakcija kulminirala genocidom. Ključno je da se ova prošlost analizira i piše u cijelosti.
Intelektualno.com: Pojavili su se i pokušaji sabotiranja konferencije povodom 25. godišnjice Genocida u Srebrenici zbog najavljenog Vašeg učešća. Da li Vaše za određene krugove „sporno“ djelo zaista udara na neke osnovne ideološke narative iz prošlosti ili je se pak, radi o nužnom proširenju perspektive o dešavanjima na tlu Bosne i Hercegovine tokom Drugog svjetskog rata? Dali ste Vi zaista „Sveta krava bošnjačkih nacionalista“,kako to navodi tekst s portala Prometej.ba, ili ste svojom knjigom upravo udarili na u aksiome pretvorene narative prošlosti?
Hoare: U bivšoj Jugoslaviji postoji dogmatična neokomunistička struja koja se uvijek protivila bilo kojem istinskom antigenocidnom aktivizmu ili odbrani BiH od velikosrpske agresije. Danas je u BiH, posebno zastupljena na web stranici Prometej.ba. Pripadnici ove struje smatraju da su svi nacionalizmi u BiH podjednako krivi, a 1992. godine agitirali su za ‘mir’, što je značilo potkopavanje napora za mobiliziranje Bosanaca za odbrambeni rat. Oni Tita i komuniste nekritički gledaju i koriste titonostalgiju i jugonostalgiju da potkopaju solidarni aktivizam u Bosni. Budući da narodnooslobodilačku borbu gledaju kvazireligiozno, kao svoj temeljni mit, zamjeraju svakom pokušaju historičara poput mene da ostvari dublje razumijevanje iste. Za njih je svaka kritička analiza NOP-a ili Tita „bošnjački nacionalizam“ ili nešto slično. Zbog svjetskog rasta radikalno-ljevičarskog ‘woke’ aktivizma, ova struja je i u BiH postala vrlo ojačana i agresivna.
Intelektualno.com: U ranijem intervju za Intelektualno.com naveli ste da je komunistički režim u Jugoslaviji bio sklon „da umanjuju doprinos nekomunističkih muslimana i preuveličavaju homogenost NOP-a pod komunističkim vodstvom, što je očigledno bio odraz potreba komunističkog režima“. U zadnje vrijeme meta ste napada iz određenih ideoloških krugova koji nastoje reinstalirati tezu da je antifašizam imanentan samo komunistima, te se zbog toga kidišu na vaše djelo „Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu“. Na teret Vam se stavlja navodni NDH revizionizam. Kakav je Vaš odgovor na ovakve napade?
Hoare: Klevetu da sam ‘ NDH revizionista ‘ prva je konstruisala aktivistkinja za velikosrpsku stvar, Lily Lynch, koja podržava aneksiju Republike Srpske u sastav Srbije. Potom ga je ponovila Marina Veličković sa Pravnog fakulteta Cambridge Univerziteta,koja je optužila sudionike konferencije Memorijalnog centra u Srebrenici organizovane povodom obilježavanja 25 godina Genocida u Srebrenici (uključujući ljude poput Samanthe Power, Peter Maass i David Rohde) da nemaju problema s ” NDH revizionizmom “. Ona je još jedna pripadnica radikalno-ljevičarskog i titonostalgičnog kruga, koja je željela sabotirati konferenciju, dijelom kako bi me spriječila da govorim o negiranju genocida ljevice. Dr Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra, osudio je klevetu o ‘ NDH revizionizmu ‘ kao pokušaj relativizacije genocida i napad na ugled svih sudionika konferencije. Ali ponašanje Veličković podržavaju neka istaknuta imena balkanskih studija na Zapadu, uključujući Erica Gordya i Floriana Biebera. To su ljudi koji su uvijek bili protivnici istinskog aktivizma solidarnosti u Bosni i koji prioritiziraju savezništvu s blazem strujom srpskog nacionalizma. Oni promovišu isti narativ: „sve su strane krive“ i „svi su nacionalizmi loši“. Ovaj narativ odražava stajalište koje je bilo dominantno na Zapadu tokom devedesetih godina 20. stoljeća i koji je spriječio bilo kakvu intervenciju kako bi se zaustavio genocid. Njihova obrana pokušaja sabotaže Veličkovićeve način je kontrole nad narativom i suzbijanja izražavanja drugačijih stavova.
Intelektualno.com
