Nastojati izgraditi novi život – kao emigrant ili prisilno raseljena osoba – predstavlja čin prkosa koliko god čovjek bio daleko od Srebrenice: pošto su preživjeli, njihovi životi su također odgovor na genocid. Na ovaj način američke istraživačice Lara Nettelfield i Sarah Wagner objašnjavaju šta to znači biti izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. Veliki broj našeg naroda je usljed agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu izgubio svoja imanja, a u traganju za ljepšim životom, bili su prisiljeni otići u druge države, pa čak i u one na drugim kontinentima.
Ipak, jako čest slučaj je da bošnjačka dijaspora učestvuje u brojnim oblicima aktivizma i povezanosti sa svojom domovinom. Dakle, napuštanje Bosne i Hercegovine, nije automatski značilo gubljenje identiteta i veze sa domovinom. Čak naprotiv, veliki broj dijasporaca nakon što je „stao na svoje noge“ odlučio je pronaći načine na koji mogu pomoći Bosni i Hercegovini.
Aktivnosti bošnjačke dijaspore, od 1996. pa na dalje, mogu se podijeliti na politički aktivizam, finansijsku podršku i jedinstvene materijalne doznake referentnih uzoraka DNK, kako bi pomogli identificiranju nestale rodbine. Ovaj prvi manifestira se kroz zahtjeve za reformama u Bosni i Hercegovini, zahtjevima za zvanično priznanje ratnih zločina, komemoriranje zločina i žrtava pred lokalnom javnošću. Osnovani su mediji (časopisi, radio) i razna druga udruženja, uz pomoć kojih dijaspora nastoji učvrstiti veze sa državnim ili pokrajinskim, kao i sa lokalnim političkim liderima. Ovim nastoje da debatu o ratnoj, vojnoj i diplomatskoj intervenciji, prošire na inicijative za pomoć Bosni i Hercegovini.
Ono što je jedan od najvećih doprinosa bošnjačke dijaspore u Americi, a za svoju domovinu, jeste njihovo institucionalno djelovanje i konstantno širenje istine o genocidu u Srebrenici. Pripadnici dijaspore nastoje uvesti Srebrenicu u školske udžbenike. Zahvaljujući njihovom aktivizmu u Sjedinjenim Američkim Državama napisane su i usvojene rezolucije, zahvaljujući kojima se osuđuje genocid u Srebrenici. Dana 27. jula 2005. godine, Predstavnički dom SAD-a je iznio svoj stav o Rezoluciji u 7 tačaka, a jedna od njih je glasila hiljade nevinih ljudi ubijenih u Srebrenici u Bosni i Hercegovini u julu 1995, žrtve tokom konflikta i genocida u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, treba svečano pamtiti i slaviti. Ovaj događaj pokrenuo je mnogo intervencija, što je dovelo do toga da Evropski parlament 2009. godine usvoji Rezoluciju uz zahtjev da se uspostavi dan sjećanja na godišnjicu genocida u svim državama.
Ova lančana reakcija, koja je jako važna za Bosnu i Hercegovinu, Srebrenicu i očuvanje sjećanja i širenje istine o agresiji i počinjenim zločinima u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, desila se zahvaljujući intervenciji i kontinuiranom djelovanju Bošnjaka u SAD-u. Na primjeru usvajanja Rezolucije možemo zaključiti koliko i zašto je Bosni i Hercegovini i Bošnjacima u domovini, važna jaka i organizirana bošnjačka dijaspora. Ovaj primjer nam, također, pokazuje da je vrijeme da jedni drugima pružimo ruku, matica dijaspori i obrnuto, te da se zajedničkim snagama suprotstavimo antidržavnim politikama. Na nama je da u narednom periodu radimo na umrežavanju i zajedničkom djelovanju, za dobrobit svih nas, za dobrobit jedine nam domovine.
Za Dijaspora.org piše: Alen Borić
