Sjećanja lete
Višegradskim mostom,
ruže Drinom plove suze ih kvase,
a vrijeme neda se.
Ostala je tuga na komšiju i druga,
ostala je bol zapisana u tefteru,
za njihovu nevjeru.
Žubori ona tiho ih nosi
slika je vječna na
Višegradskoj rosi.
Travu zelenu ubiti ne mogu
krvlju natopljenu,
sve dok ih mjesec
sa neba čuva
i zvjezdani prah po njima duva…
Sa Bikavca više
slavuj se ne čuje
ruka zla još uvjek ga truje.
Za Intelektualno.com: Alma Buljubašić Maglić
Facebook komentar
