Piše: Admir Lisica
Za razumijevanje odnosa između Albanaca i Srba na Kosovu potrebno je prethodno analizirati procese koji su se dešavali na Kosovu tokom osamdesetih godina prošloga stoljeća. Nezadovoljstvo Albanaca, studentski protesti i zahtjevi koji su išli u smjeru dobijanja statusa „sedme republike“ unutar tadašnje Jugoslavije, nisu dopirali do centralnih vlasti u Beogradu. Koliko su ustvari prosrpski elementi unutar Jugoslavije bili protiv bilo kakvih povlastica za Kosovo i Albance na tom području govori i činjenica da su krajem osamdesetih godina određivane represivne mjere prema ovom području, a u konačnici je Kosovu oduzet i status autonomije. Nakon ovih dešavanja, pojavljuju se radikalne parole sa albanske strane koje su u javnosti poznate kao „Kosovo Republika“.
Devedesete su donijele novu političku realnost za Srbe i Albance, a to je bio ratni sukob s različitim intenzitetom, u rasponu od 1996. do 1999. godine, kada zbog srpskih zločina nad Albancima, NATO vojnim udarima širom Srbije i Crne Gore, prekida rat. Nakon potpisivanja mirovnog sporazuma, odlučeno je da Kosovo više nije u zoni odgovornosti Srbije, već UN-a, što je podrazumijevalo i povlačenje JNA, te ostalih paravojnih srpskih formacija sa Kosova. Tadašnji predsjednik SR Jugoslavije, Slobodan Milošević, bio je suglasan sa ovakvim epilogom za Kosovo. Potpis Miloševića i prihvatanje da Kosovo više nije u sastavu Srbije faktički je početak srbijanske disolucije i „odlaska Kosova iz Srbije“. Apele koje su upućivali nekadašnji premijer Zoran Đinđić i drugi političari u kontekstu vraćanja nadležnosti Srbije na Kosovo, primjerice u domeni povratka srpske vojske, kategorično su odbijena od strane međunarodne zajednice. Rezolucija 1244, na koju se srpska pregovaračka strana poziva kao na polazište u odnosima Srbije i Kosovo, ustvari prekida ratni sukob i daje više nadležnosti Kosovu kao autonomnoj pokrajini. Čitava rezolucija obiluje članovima i aneksima koji ukazuju da je ona privremena, do pronalaska rješenja za Kosovo.
Nezavisnost Kosova 2008. godine je bilo rješenje koje su prepoznale sve vodeće svjetske sile, predvođene Sjedinjenim Američkim Državama, na što su oštro reagovali politički predstavnici Srbije. Od 2008. godine do danas, međunarodna zajednica je pokušala približiti stavove pregovaračkih timova Kosova i Srbije, ali bezuspješno. Tokom 2013. godine činilo se da će Briselski sporazum ponuditi mirnije razdoblje u odnosima dvije države, jer se upravo u ovom sporazumu navodi da Zajednica srpskih opština – ZSO, treba biti formirana, a prema ranijem zahtjevu srpske strane. Tokom pandemije, tačnije 2020. godine, u javnosti je ostao upamćen sastanak dvije strane iz Washingtona, pod patronatom tadašnjeg američkog predsjednika Trumpa. Iako se od Washingtonskog sporazuma puno očekivalo, on nije dao željene rezultate u smjeru približavanja stavova Kosova i Srbije. Najnoviji polazni okvir za normalizaciju odnosa između dvije zemlje jeste „Francusko-njemački plan“, koji je aktualiziran proteklih nešto više od mjesec dana. Da će se Francuska i Njemačka direktno uključiti u rješavanje „kosovskog problema“, bilo je jasno još na jesen 2022. godine, kada su mediji u regionu objavili pismo francuskog predsjednika Emanuela Macrona i njemačkog kancelara Olafa Scholza upućeno premijeru Kosova Albinu Kurtiju i predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću.
Naime, u pismu je eksplicitno najavljeno da će lideri kojima je pismo upućeno morati biti spremni da donesu teške odluke u narednom periodu. Svega nekoliko mjeseci nakon pisma u javnosti se pojavio „Francusko-njemački plan“, koji je izazvao puno kontroverzi, prije svega u Srbiji, ali i kod određenih političkih krugova na Kosovu. Koliki je navedeni plan izazov za Srbiju, potvrđuje i izuzetna napetost koja vlada u Skupštini Srbije od trenutka objavljivanja sporazuma. Radikalni srpski nacionalisti poput Dveri, Nade i Zavetnika, javno su izrazili protest prema predsjedniku Vučiću, spočitavajući mu da ako prihvati „Francusko-njemački plan“, ustvari predaje Kosovo. S druge strane, Vučić i njegovi saveznici su nastojali pojasniti javnosti da navedeni plan ne znači predaju Kosova, niti njegovo institucialno priznanje. Vratimo li se nešto više od dvadest godina u nazad, jasno je da se za Kosovo može zaključiti da je ono faktički „predano“ još 1999. godine u vrijeme Slobodna Miloševića, kada tadašnji predsjednik krnje SR Jugoslavije pristaje na zahtjeve UN-a, u smjeri njihovog upravljanja nad Kosovom. Od toga trenutka, do danas, Kosovo više nikada nije bilo podređeno Beogradu u mjeri kao prije ratnog sukoba, te NATO intervencije. Ukoliko analiziramo svih deset tačaka „Francusko-njemačkog“ sporazuma, jasno je u kojem smjeru vodi njegovo implementiranje, te postaje očitije zbog čega su Macron i Scholz govorili o tome da će lideri morati biti spremni na donošenje teških odluka. Primjerice, u članovima 1 i 4, vidljivo je da „Francusko-njemački plan“ naglašava neke od formalnosti koje su sastavni dio uspostavljanja diplomatskih odnosa između dvije nezavisne države.
Prva rečenica sporazuma u kojoj se dvije strane pozivaju na „dobrosusjedske odnose“ ukazuje da se Srbija ne dogovara sa svojom pokrajinom, već susjednom državom sa kojom graniči. U kontekstu granica, isti član naglašva da obje strane moraju priznavati pasoše, lične karte, nacionalne simbole i pečate. Član 4 potvrđuje nezavisnost Kosova od strane Srbije, jer se u njemu naglašava da strane ne mogu predstavljati jedna drugu u međunarodnoj sferi, te djelovati u njeno ime, što Srbija još od 1999. godine pokušava činiti na različite načine, predstavljajući Kosovo kao nedvojivi dio svoje teritorije. Drugi dio ovog člana podrazumjeva da Srbija ne smije sprječavati ulazak Kosova u međunarodne organizacije, s posebnim naglaskom na UN, na čiji prijem Kosovo čeka već petnaest godina. Analiziranjem i ostalih osam članova, može se lahko zaključiti kako ovaj sporazum pogoduje Kosovu, koje bi provođenjem istih značajno učvrstilo svoju cjelokupnu međunarodnu poziciju. Kosovski politički predstavnici navode kako se u prijedlogu sporazuma nigdje ne spominje da je Kosovo dužno formirati Zajednicu srpskih opština – ZSO, što je tačno, ali u drugom dijelu člana 10 jasno je potcrtano da Kosovo i Srbija moraju provesti sve dosadašnje postignute dogovore, među kojima je i onaj iz 2013. godine (Briselski sporazum) vezan za formiranje većinski srpskog „entiteta“ na Kosovu.
Da će Kosovo morati udovoljiti željama Aleksandra Vučića i srpske zajednice na Sjeveru Kosova, istakli su i evropski zvaničnici, koji očekuju da se ZSO formira u sklopu provedbe plana. Postoje mišljenja da će ukoliko obje strane prihvate sporazum, doći do rješenje pitanja na Kosovu, što je potpuno pogrešna teza. U više navrata su međunarodni zvaničnici, pa čak i Aleksandar Vučić, naveli da je „Francusko-njemački plan“ ustvari novi potencijalni okvir za dalji dogovor između Kosova i Srbije. Ukoliko Srbija prihvati plan, činjenica je da će Kosovo biti korak bliže potpunom međunarodnom legitimitetu, te da će srbijanska diplomatska i lobistička mreža morati da prestane sa javnim lobiranjem protiv Kosova, što će sigurno je skinuti veliki teret sa političkih predstavnika Kosova. Podsjećanjama radi, neke od članica Evropske unije i NATO saveza nisu priznale nezavisnost Kosova, što ovoj zemlji predstavlja određene probleme. Ono što je jasno u kontekstu „Njemačko-francuskog plana“ jeste da on bilo da bude prihvaćen od obje strane ili odbijen, neće riješiti sve probleme na relaciji Kosovo-Srbija.
Garant trajnog mira i stabilnosti jeste zvanično priznavanje nezavisnosti Kosova od strane Srbije, što se ne nazire skoro. Usvajanje plana bio bi značajan korak prema tome, što Srbija naravno negira. Ipak, ukoliko se sve okolnosti sagledaju, te na to doda proslava petnaeste godišnjice nezavisnosti Kosova u Beogradu, a koje je organizirano od strane zvaničnog kosovskog predstavništva u ovom gradu, neminovnost je da u budućnosti Srbija upotpunosti potvrdi legitimitet kosovske nezavisnosti. Pod kojim uslovima će se to u konačnici dogoditi, trenutno ostaje enigma za Zapadni Balkan.
Objavljeno u listu “Preporod” 1.3.2023.
