“Zašto je Bošnjaku danas i ovdje tako teško glasno pomenuti svoju čast, svoje dostojanstvo?
Je li stoga što je sto godina bio neprekidno razjedan i zatiran i od svojih i od tuđih, pa i od sebe sama. Zašto svoju čast Bošnjak izbjegava iskazati i pokazati, zašto sliježe ramenima nad svojom hudom sudbinom, zašto glavu uvlači u ramena.
Gdje je onda ta zemlja, to vrijeme, taj prostor, to državno ustrojstvo u kome će se njegova čast i dostojanstvo podrazumijevati? Možda, ako ostane živ u svojoj Bosni, pa u zvjezdanim maglinama Mliječnog puta, ili bolje rečeno Kumove slame, nađe planetu samo za sebe bez obzira što je sklon da sve svoje podijeli sa drugim.
Nikad još nisam čuo od kakve žene muslimanke da glasno i s ponosom uzvikne: “Ja sam Bošnjakinja!“
Pa ja znam jednog uglednog, u nas priznatog čovjeka, koji nikada preko jezika nije prevalio da je Bošnjak. Izbjegava! Pa kakav smo mi to narod? Čega se stidimo i bojimo?”
Piše: Nedžad Ibrišimović
