Bošnjaci su narod sa vrlo kratkom historijom političke suverenosti. Od pada Bosanskog kraljevstva 1463. godine Bosna je bila dio različitih višenacionalnih tvorevina, od Osmanskog Carstva, Austrougarske monarhije do dvije Jugoslavije.
U svim ovim zajednicama Bosna i Hercegovina je uvijek bila posebna upravno-administrativna jedinica, osim za kratko vrijeme od šestojanuarske diktature do Drugog svjetskog rata. Sačuvanje teritorijalnog integriteta BiH i ravnopravnosti bošnjačkog naroda u njoj je bio glavni strateški cilj bošnjačke politike od Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevine Jugoslavije, Federativne Narodne Republike Jugoslavije do Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Lider Jugoslovanske muslimanske organizacije Dr. Mehmed Spaho je bio personifikacija takve politike politike ali svakako je činjenica da su Bošnjaci u redovima Komunističke Partije Jugoslavije lobirali za poseban status Bosne i Hercegovine u Titinoj Jugoslaviji.
Zbog ovih historijskih okolnosti bošnjačka politika je tradicionalno u defanzivi, gdje je prioritet uvijek bio fizički opstanak naroda i države u kliještima dva agresivna nacional-šovinistička velikodržavna pokreta Srbije i Hrvatske. Sam opstanak je bio uslovljen stalnim balansiranjem između Zagreba i Beograda. Zapravo, nikad nismo bili u poziciji da biramo između dobra i zla, već od dva zla manje zlo.
1992. JE POČETAK POLITIČKE SUVERENOSTI KOD BOŠNJAKA
Disolucijom SFRJ Bošnjaci prvi put u modernoj političkoj historiji postaju aktivni subjekat u međunarodnoj politici. Riječi Alije Izetbegovića na predizbornom skupu SDA u Velikoj Kladuši 1990. godine “Velikim Bogom se kunemo da robovi biti nećemo” i “muslimanski narod oružjem će braniti Bosnu” oslikavaju ovu politiku, gdje se naglašava da su Bošnjaci spremni koristiti političke, diplomatske ali i vojne mehanizme u obdrani svoje države.
To je bilo vrijeme kad su se Bošnjaci izborili za vlastitu državu, vojsku, policiju, simbole, televiziju ali i za vlastiti identitet. Prvi put su se borili pod svojom zastavom za svoje interese. Narod koji je bio osuđen na nestanak u toj borbi je postao vojni i politički faktor u vlastitoj zemlji i aktivni subjekt u međunarodnoj politici.
Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine Bosna i Hercegovina nastavlja svoj pravni kontinuitet sa modificiranim Ustavom, gdje bitne odluke zahtjevaju konsenzus dva entiteta i tri naroda. U novoj državi novi suveren de jure i de facto postaje Visoki predstavnik, koji ima apsolutnu političku moć bez odgovornosti domaćim zakonodavnim institucijama.
Prve poslijeratne godine ova moć se koristila za reintegraciju države i uklanjanje optuženih ratnih zločinaca sa političke scene. Da bi se očuvala i ojačala jedinstvena, zajednička Bosna i Hercegovina Bošnjaci su pod pritiskom međunarodne zajednice odustali od vlastite vojske, simbola, televizije. Naime, bošnjačka politika je podržavala svaki integracijski proces i povećavanje nadležnosti države i u situacijama kad su od toga imali više štete nego koristi.
Interes međunarodne zajednice se polahko smanjivao zbog neuspješnih aprilskih, butmirskih i prudskih paketa. Od tada saradnja srpske i hrvatske politike postaje sve tijesnija u blokadama države s ciljem da se Bosna i Hercegovina pokaže kao nefunkcionalna džava što je dovelo bošnjačku politiku u defanzivnu poziciju.
ATOMIZACIJA JE GLAVNA KARAKTERISTIKA MODERNE BOŠNJAČKE POLITIKE
U ovom kratkom osvrtu na političku historiju vidimo da Bošnjaci nisu naučili da vladaju, a posljedice toga vidimo danas u bošnjačkoj politici koja je pasivna i razjedinjena s manjkom samopouzdanja. Glavne karakteristike su preferiranje partikularnih interesa naspram državnih i nacionalnih, snažni animoziteti između bošnjačkih političkih subjekata i nedostatak dugoročne vanjskopolitičke strategije.
Često kao pojedinci ali i kao politički subjetki postavljamo lične i stranačke interese ispred interese zajednice, odnosno države. Zakon o prebivalištu i asimetrična rješenja u entitetskim ustavima su primjeri kakve pogubne posljedice ovakav pristup ima prema državi. Prema podacima Centralne izborne komisije iz 2018. godine u BiH ima 150 političkih stranaka, što je jedna stranka na svakih 23.500 stanovnika. U BiH sukobi stranačkih frakcija završavaju tako da poražena grupa ili pojedinac osniva vlastitu stranku, tako da imamo desetine stranaka slične ideološke orijentacije koje ne mogu međusobno sarađivati. Te stranke nisu nastale zbog ideala, ideologije ili većih društvenih ciljeva, nego zbog ličnih frustracija i neslaganja sa stranačkim vrhom.
Posljedica visokog broja političkih stranaka je svakako nestabilnost političkog života. Danas su kantoni s bošnjačkom većinom najnestabilnije administrativne jedinice u Bosni i Hercegovini, gdje je rijetkost da novoizabrana izvršna vlast ostaje na funkciji do kraja mandata. Neke političke stranke djeluju samo na prostoru jednog kantona, što dovodi do kantonizacije moderne bošnjačke politike. Umjesto da lobiramo u Briselu, Washingtonu, Pekingu i Moskvi za državne i nacionalne interese fokus bošnjačke politike je na tome ko će biti 18. ruka za smjenu sarajevske kantonalne vlade.
Na prostoru Balkana Bošnjaci su jedini narod koji nije suveren u vlastitoj državi, dok primjera radi Srbi imaju državu i entitet u BiH, Hrvati državu i trećinu vlasti u BiH oni ipak nastupaju jedinstveno u političkom životu tamo gdje je to nacionalni interes. Tako je opozicioni političar iz manjeg entiteta Mirko Šarović izjavio da su SNSD i SDS politički konkurenti ali je Mostar tačka nacionalnog jedinstva. Dok sa druge strane bošnjačka opozicija nije u stanju da nastupa zajedno u općinama gdje su počinjeni masovni ratni zločini nad Bošnjacima, kao što su Srebrenica, Foča i Višegrad. No, politički animozitet je samo jedna karakteristika bošnjačke autodestruktivnosti. U istoj mjeri su štetni regionalne podjele kako između Krajišnika, Sandžaklija, Hercegovaca tako i između Krajine, Zenice, Tuzle i Sarajeva.
Posljedica kantonizacije je nedostatak ozbiljne vanjskopolitičke strategije s ciljem da se privuče što viši interes i podrška od svjetskih centara moći od Washingtona do Pekinga. Ne možemo računati da zbog Haških presuda o udruženom zločinačkom poduhvatu i genocida svijet neće više dozvoliti da se isto ponovi, ili raspad države BiH. Svijet će to gledati sa ravnodušnošću, jer u međunarodnoj politici nema ljubavi i empatije, već jedino interes. Naše tradicionalne veze sa Republikom Turskom, iako je regionalna sila i članica NATO-saveza, nisu dovoljni za opstanak naše države u ovakvom okruženju. Jednostavno moramo jačati naše institucionalno lobiranje kod svjetskih sila.
Regionalna inicijativa o Mini-Šengenu je još jedan primjer straha od vlastite države i suverenosti koji se liječi traganjem u veće, nadnacionalne zajednice država i naroda. Karakteristično je da su glavni bošnjački politički subjekti zauzeli pozitivnu poziciju spram inicijative bez šire javne rasprave o nedostacima i prednostima ovakvih integracija. Jedan od razloga takvog stava je svakako aktivna podrška SAD i EU ovom projektu. No, slijepo praćenje inicijative većih sila, čak kad su na štetu državnih interesa, je posljedica vječitog balansiranja između različitih centara moći odnosno biranje između dva zla.
Da se ne nalazimo u neprijateljskom okruženju neke stvari, kao što su politički pluralizam, bi bili sasvim opravdane. Ali zbog činjenice da su i dan danas aktivni velikodržavni projekti Bošnjaci nemaju pravo na taj luksuz, već je potrebna politička homogenizacija posebno tamo gdje su Bošnjaci posljedicom genocida danas manjina. Dalje, moramo uvijek staviti državne i nacionalne interese iznad naših ličnih, stranačkih ili regionalnih interesa. I zadnje, bošnjačka politika mora definisati strategiju političkog djelovanja unutar zemlje i na međunarodnom planu. Bez suštinskih promjena u našem odnosu prema državi rizikujemo naš opstanak na ovim prostorima, jer je Andaluzija primjer da sudbina evropskih muslimana može biti tragična.
Za Intelektualno.com piše: Ermin Zec
