U Prvom svjetskom ratu otvara se pitanje jugoslavenskog ujedinjenja, koje je u završnoj fazi svjetskog sukoba okupiralo, ne samo jugoslavenske, već i strane političke snage. Rješavanje ovog pitanja vodilo je ka prekrajanju granica na slavenskom jugu, što se direktno ticalo i velikih sila, u prvom redu Austro – Ugarske monarhije, kojoj je jugoslavensko ujedinjenje prijetilo rušenju njenog dualističkog uređenja, a u krajnjoj crti i njenom opstanku na ovom području. Naravno, ovo pitanje najviše je okupiralo same Južne Slavene, kod kojih se u prethodnom stoljeću javljaju ideje o zajedničkoj državi, koje su se opet razlikovale zavisno odakle su poticale. U raznim koncepcijama rješavanja jugoslavenskog pitanja provlačilo se pitanje budućeg pozicioniranja Bosne i Hercegovine, koja je često bila objekat rasprava jugoslavenskih političara. Njene političare, a pogotovo predstavnike Bošnjaka muslimana, u ovom periodu karakteriše neodlučnost. Za razliku od ostalih jugoslavenskih naroda, Bošnjaci muslimani nisu imali zajednički stav po pitanju jugoslavenskog ujedinjenja. Oni su se većinom priklanjali već postojećim strujama ili su ostajali pasivni, a akcija koja je potekla od samih njih bila je rijetkost. Ipak, određeni stavovi po pitanju budućeg pozicioniranja Bosne i Hercegovine su postojali, a neki od njih sažeti su u Memorandumu Ujedinjene Muslimanske Organizacije (UMO), kojeg je 17. augusta 1917. Austrougarskom caru Karlu predao Šerif Arnautović.
U vrijeme pisanja Memoranduma, stvar jugoslavenskog ujedinjenja još nije bila pred svojom kulminacijom. Iako je te godine došlo do konkretnih razgovora na Krfu između predstavnika Vlade Kraljevine Srbije i Jugoslavenskog odbora oko budućeg uređenja države, slom Centralnih sila na europskom ratištu se još nije nazirao, a bez austrougarskog poraza pitanje ujedinjenja ostalo bi samo mrtvo slovo na papiru. Na Krfu je bilo riječi i o Bosni i Hercegovini, koja je od strane srpskih političara tokom pregovora tretirana isključivo kao „srpska zemlja“. Razgovaralo se i o agrarnom problemu, kao i o pitanju slobode ispovijedanja religije nakon čega je dogovoreno da u budućoj državi katoličanstvo, islam i pravoslavlje budu ravnopravne državne religije. Na Krfu nije bilo predstavnika Bošnjaka, a Bosnu i Hercegovinu su predstavljali Dušan Vasiljević, dr. Milan Srškić i dr. Nikola Stojanović kao članovi Jugoslavenskog odbora.
Prilikom službene posjete Beču, Šerif Arnautović je 17. augusta 1917., skoro mjesec dana nakon usvajanja Krfske deklaracije, caru Karlu predao Memorandum UMO. U njemu se jugoslavensko ujedinjenje odbacuje u cjelosti, a za Bosnu i Hercegovinu se traži autonoman status u okviru Austro – Ugarske monarhije, a ako to nije moguće, onda se kao alternativa nudila autonomija Bosne i Hercegovine u sastavu Ugarske. Dalje se u tekstu Memoranduma navodi historijski kontinuitet bosanskohercegovačke državnosti od srednjeg vijeka, koji je prekinut osmanskim osvajanjem, ali se autonoman položaj Bosne i Hercegovine ostvario, te se kroz osmanski period u Bosni njena samostalnost ne gubi. Navodi se i to da „Narodni život nije prekinut, a narodni jezik naše domovine je bio tako njegovan i održan da je bio preuzet u novu srpskohrvatsku književnost, kao i najčistiji jezik slavenskog juga“. Zanimljivo je i to da se u Memorandumu ne poriče da na slavenskom jugu živi etnografski jedinstven narod, ali se ističe da se on stoljećima razvijao odvojen različitim državama i religijom, ali da bi ujedinjenje bilo pogubno po muslimane iz više razloga, a kao jedan od razloga navedeno je da se muslimani trebaju ujediniti sa elementima koji su nacionalno veliki šovinisti, a religiozno jako intolerantni, pa bi zbog toga ponovo došlo do pokretanja velikog vala iseljavanja muslimana prema Turskoj, kao za vrijeme nastanka Kneževine Srbije.
Memorandum se dotakao i agrarnog pitanja, koje je tokom Austrougarske uprave nad Bosnom i Hercegovinom često dolazilo u prvi plan. Tako u Memorandumu stoji: „Poslije zrelog promišljanja, došli smo do posljednjeg zaključka, da zahtjeva ne samo interes države, već i naš vlastiti interes, da se agrarno pitanje u Bosni riješi obligatorno i to što prije, jer ovakvo kakvo danas postoji za posjednika je apsolutno nepodnošljivo. Mi smo došli do konačnog uvjerenja da naša zemlja nema za nas tako dugo vrijednosti, dokle je pod teretom kmetskog prava. … Ovo bi se rješenje moralo provesti uglavnom fizičkom razdiobom zemljišta, a nipošto novčanim otkupom, jer bi to bilo upravo katastrofalno za naš opstanak i budućnost.“ U tekstu nije naveden omjer kojim bi se zemlja podjelila, ali je kasnije na zahtjev posjednika izabran odbor koji je trebao da nađe rješenje agrarnog problema po principu podjele kmetske zemlje u omjeru od 50% : 50% između posjednika i kmeta.
Ideja o autonomnom položaju Bosne i Hercegovine u sastavu Ugarskog dijela Dvojne monarhije bila je mnogo raširena među pristalicama Šerifa Arnautovića. U svrhu ostvarivanja ove ideje razvila se posebna agitacija među muslimanima, skupljali su se potpisi kojima se zahtjevalo direktno ujedinjenje sa Ugarskom, a protiv jugoslavenskog ujedinjenja.
Međutim točak historije se okrenuo ka drugom pravcu. U narednoj 1918. godini došlo je do definitivnog sloma Austro – Ugarske monarhije, a njene južnoslavenske teritorije, među kojima je i Bosna i Hercegovina ušle su u sastav, prve zajedničke države Južnih Slavena, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Za Intelektualno.com priredio: Dino Hajdar
