Transatlantska trgovina robovima bila je jedinstvena: po veličini, geografskom dosegu i globalnom značaju. Profesor James Walvin dijeli kratak vodič o tome kako se trgovina odvijala, prezentirajući najveći prisilni pokret čovječanstva ikada zabilježen.
Mnoge civilizacije koje su koristile robovsku radnu snagu, od pradavnih do modernih vremena, oslanjale su se na zalihe robova iz udaljenih mjesta, ali atlantska trgovina robovima bila je jedinstvena: po veličini, geografskom dosegu i globalnom značaju. Od prvog robovima ispunjenog broda koji je 1525. krenuo iz Afrike za Ameriku, pa do posljednjeg (na Kubu 1866.) više od 12 miliona Afrikanaca bilo je ukrcano na atlantske brodove roblja. Preživjelih 11 miliona ljudi bilo je razbacano po Americi, mada je većina, u početku, bila namijenjena tropskoj i suptropskoj ekonomiji kolonijalnih sila Europe.
Porobljenih Afrikanaca naporno su radili u svakoj većoj industriji: vađenje plemenitih metala i sječa drveta, uzgoj i berba kahve, izgradnju željeznica, i uzgoj duhana, riže i – što je najvažnije – šećera. Nikad nije bilo dovoljno radne snage za ove industrije među Europljanima ili Amerikancima, a porobljeni Afrikanci ispunili su prazninu. Prije 1820. godine u Ameriku je pristiglo mnogo više Afrikanaca nego Europljana. Afrikanci su u ključnim područjima Amerike bili ključni pioniri, postavljajući svojim radom temelje za napredni Novi svijet koji je kasnije namamio milione migranata iz Europe.
Tokom svojih probnih istraživanja afričke obale u 15. vijeku, europske pomorske sile, pod vodstvom Portugalaca, pronašle su izvore zlata i robovske radne snage, kupljene i razmijene od afričkih trgovaca. Njihova se početna trgovina robovima razvijala između različitih afričkih društava. Ali neprijateljsko okruženje, a posebno bolest, spriječili su Europljane (uz nekoliko zapaženih izuzetaka) da osnuju naselja u Africi. U međuvremenu, u europskim američkim naseljima bila im je potrebna radna snaga, posebno nakon velikog pada urođeničke populacije (opet, zbog bolesti). Europska pomorska tehnologija i dostupnost robovske radne snage u Africi spojili su se u profitabilnu trgovinu, a robovi su u sve većem broju transportirani preko Atlantika. Trgovci robljem koncentrisali su se na afrička društva poznata po ropstvu žena, ratnih zarobljenika ili prijestupnika ) i koja bi, udovoljavajući potražnji robovskih brodova, mogla potragu za žrtvama proširiti dalje u unutrašnjost. Priliv Afrikanaca na obalu bio je, koliko toliko, posljedica unutarnjih – a često i nasilnih – afričkih faktora koliko i potražnja američkih plantaža. Ali stimulans prisutnosti brodova trgovaca robljem postao je od vitalne važnosti.
Ta trgovina započela je prije nego što je Kolumbo prešao Atlantik, s porobljenim Afrikancima isporučenim između afričkih obalnih društava, do atlantskih otoka i do Europe (posebno u Portugal). Rana prekoatlantska putovanja, s robovima prikupljenim uglavnom piratskim racijama, za odredište su imale španske karipske kolonije, gdje su zarobljenici uglavnom korišteni za eksploataciju zlata. Sve se to promijenilo kada su Portugalci razvili plantaže šećera na bazi robovskog rada. Nakon što ju je usavršio na otocima Sao Tome i Principe u Gvinejskom zaljevu, Portugalci su uzgajanje šećera – s afričkim robovima – prebacili u Brazil do kraja 16. stoljeća. To je potaklo rast europske potražnje za slatkom hranom i pićima.
Rana gusarska trgovina robovima razvila se u formalni, regulirani posao, s robovskim brodovima koji su prevozili dragocjeni teret u Afriku, kako bi ih razmijenili za robove. Robe iz različitih dijelova svijeta razmjenjivale su se za porobljene ljude. Oni su, potom, isporučeni preko Atlantika. Kapetani robovskih brodova bili su važni igrači: glavni pomorci na čelu šarolikih posada. Bili su ključni trgovci na afričkoj obali. Nudili su ogroman asortiman robe kako bi iskušali afričke trgovce da se rastanu sa svojim robovima: tekstil, puške, francuska vina i karipski rum, školjke i duhan . Nakon toga postali su glavni zatvorenici u plutajućim zatvorima prepunim prkosnih Afrikanaca.
Ogromni broj Afrikanaca počeo je stizati, najprije u Brazil, a potom na francuska i britanska ostrva na Karibima, a u mnogo manjem broju u Sjevernu Ameriku. Krajem 17. vijeka prevozilo se i do 30 000 Afrikanaca godišnje. Stoljeće kasnije, ti su se brojevi skoro utrostručili. Između 1642. i 1800., holandski, britanski i francuski robovi su prevezli više oko 5 miliona Afrikanaca u Novi svijet. Još dva miliona uslijedilo je u pola vijeka do 1850. godine.
Atlantska trgovina robovima postala je najveći prisilni pokret čovječanstva ikada zabilježen. Privukla je sve pomorske nacije Europe i Amerike. Brodovi su polazili u Afriku iz 188 luka, gotovo polovina u Americi. Malo je luka moglo odoljeti komercijalnoj privlačnosti trgovine robovima, a neke su (poput Bristola i Bordoa) dostigle građanski i komercijalni prestiž kao rezultat toga. Ali trgovinom je dominirao mali pojas luka. Brodovi iz Rija, Salvadora i Liverpoola ponijeli su više od milion Afrikanaca; Brodovi u Havani prevezli su 683 000. Trgovina te vrste podržana je lokalnim finansijskim i komercijalnim interesima, kao i donatorima iz širokog zaleđa.
Rad porobljenih Afrikanaca pokrenuo je rast ekonomija širom Amerike. Iako se uglavnom zasniva na tropskom i polutropskom radu, ropstvo je dospjelo u sve uglove ekonomije. Robovi su radili kao kućni radnici, kvalificirani radnici, mornari i čuvari stada. Uprkos tome, sve glavne imperije u Europi i nezavisne nacije nastale raspadom tih carstava nastavile su robove gledati kao “chattel”: trgovinske predmete koji se mogu kupovati i prodavati, mijenjati, zavještavati, nasljeđivati i poklanjati .
Nekoliko godina trgovina robljem bila je organizovana preko nacionalnih monopolskih kompanija (dizajniranih tako da isključe druge nacije), ali halapljiva američka potražnja dovela je do demonopolizacije trgovine. Robljenje je tako postalo područje međunarodne konkurencije, sporenja i kolonijalnih rivalstava – čiji se efekti mogu vidjeti u obliku velikih afričkih obalnih utvrda. Danas posjećena od ogromnog broja turista, ta uporišta su nekada bila mračni zatvori za Afrikance koji će biti prisiljeni da se ukrcaju brodove. No, mnogi su se ukrcali s različitih lokacija: s barakona (koliba za privremeni smještaj robova) ili jednostavnih plaža.
Iako se trgovina robljem na Atlantika zadržala u kolektivnom sjećanju u dosta pojednostavljenoj formi, bila je složenija i raznovrsnija od toga. Prevladavajuće struje i vjetrovi stvorili su dva trgovačka sistema. Onaj u sjevernom Atlantiku (kojom su na kraju dominirali Britanci) bila je sporiji i zbog toga odnosio najviše života. Drugi, u južnom Atlantiku, osiguravao je brže tranzitno vrijeme, dominirali su Portugal i Brazil. Ova dva odvojena, iako donekle preklapajuća sistema osigurala su da se Afrikanci iz određenih regija dovede u različite američke lokacije. Kako se trgovina robovima razvijala, razvile su se rute između svih tačaka atlantskog područja, tako da su plovila prelazila Atlantik između Europe, Afrike i Amerike. Razvilo se veliko tržište, omogućujući američkim plantažama da proizvedu sve veće količine tropskih dobara za zapadne potrošače. U procesu je roba koja je u početku bila luksuz, poput šećera i duhana, postala jeftina svakodnevna navika.
Šteta za Afriku bila je ogromna, iako neravnomjerno raširena. Trgovina robovima vremenom je padala i slabila, te prelazila iz jedne regije u drugu. Neka područja su ostala relativno netaknuta. Porobljeni ljudi stizali su na atlantsku obalu Afrike kao odgovor na nemire i trgovinu u unutrašnjosti. Do kraja 18. vijeka, robovi su se utovarivali na mnogim točkama duž obale Atlantika, iako je najaktivniji dio trgovine bio između rta Lopez (u modernom Gabonu) i Benguele (Angola). U 19. stoljeću do 1850. godine gotovo polovica svih Afrikanaca koji su otpremljeni u Ameriku ukrcali su se odatle. U stvari, većina Afrikanaca krenula je iz malog broja luka: dvije trećine sa samo 10 afričkih lokacija. Skoro 3 miliona krenulo je iz Luande u Angoli, dok je više od milion otišlo iz Ouidaha u modernom Beninu, a 764.000 iz Benguele.
Plovili su prema zapadu u raznim brodovima. Znamo za mala plovila koja mogu nositi samo nekoliko robova. Na svom vrhuncu, međutim, trgovinu su karakterizirali veliki brodovi koji su plovili s do 500 Afrikanaca. Brookes (najpoznatiji brod od svih) težio je 207 tona. Na 10 putovanja iz Liverpoola prevozio je 5.163 Afrikanca (od kojih je preživjelo 4.559). Slike tog broda, pomogle su da se Brookesu osigura mjesto u popularnoj memoriji.
Od prvih dana, trgovci robljem shvatili su da je pretrpanost opasna, a nacije kojima su trgovale robovima pokušali su to regulirati. Takvi propisi često su zanemarivali osvetoljubive trgovce – posebno za vrijeme ‘nedozvoljene’ trgovine 19. stoljeća, kada su prepunjena plovila, tražeći brzu vožnju do Brazila ili Kube kako bi izbjegla američku i britansku mornaricu bili uzroci ogromnog stradanja.
Afrikanci bi u brod ušli lišeni svega: odjeće, imena, porodice i prijatelja. Bili su kao biljke bez korijena i što ne iznenađuje, od početka do kraja, na brodovima je jačao prkos. Mnogi su pokušali pobjeći na obali, a na brodovima uporno su pružali otpor. Plovila su se polako punila drugim zarobljenicima i mnogi od njih proveli su duže vrijeme na brodu usidrenim uz afričke obale nego na putu preko Atlantika.
Mornari su morali biti stalno na oprezu: nepažljiv potez, loše rukovanje alatom, nepažnja – sve je moglo (i često se događalo) dovesti do pobune robova. Jedan od 10 brodova doživio je neki oblik pobune robova, pri čemu su Afrikanci iz određenih regija učestalije bunilii nego drugi. Trgovci robovima tako su postali oprezni gdje trguju i koga su kupovali. Posadi su uvijek trebali lanci i okovi kako bi osigurali njihov ljudski teret, koji je često bio brojniji.
Prelazak Atlantika bio je surovo iskustvo za svakog Afrikanca, a svi su naučili lekciju onoga što će se dogoditi onima koji otvoreno odolijevaju. Gorka sjećanja na te patnje od mora prenesena su u Ameriku. Ipak, unatoč uobičajenoj surovosti , cilj trgovaca robovima bio je isporučiti robove američkim kupcima. Trgovci nisu pokušavali ubiti ili naštetiti robovima, već su ih držali u životu i spremne za prodaju na kopnu. Činjenica da je toliko umrlo ili stiglo u jako lošem stanju ne bi nas trebalo prevariti. Namjera je bila zaraditi na putovanju – a to je značilo održavanje robova živim i zdravim. Međutim, to često nije bilo moguće, a uslovi na brodovima često su se pogoršavali. Loše vrijeme, I nedovoljne zalihe, brutalni mornari, bolesti – sve to i još više stvaralo je kaos među zatvorenim Afrikancima. Patnja na brodovima robovima bila je naročito užasna i ostavila je svoje fizičke i psihičke ožiljke na svima koji su preživjeli.
Iako je u prosjeku prijelaz trajao dva mjeseca, putovanje je moglo produžiti loše vrijeme, navigacijske pogreške i loše upravljanje. Vremenom su iskustva, bolji brodovi i efikasnija plovidba ubrzali plovidbe, ali prelazak Atlantika i dalje je ostao opasan za sve brodove. Koliko god dugotrajan ili brz, srednji prolaz podrazumijevao je ljudsku bijedu neshvatljivog razmjera, a njegovi strahoti pokazali su se utjecajima u razvoju pokreta za zabranu ropstva. U kasnom 18. stoljeću, detalji s robovskih brodova, plasirani široj publici koja je čitala, užasnuli su ljude s obje strane Atlantika. To je pokrenulo prvu fazu kampanje za okončanje trgovine.
Put ka ukidanju
U posljednjoj četvrtini 18. stoljeća, trgovina robovima našla se pod sve većim napadom. Pa ipak, to je bilo vrijeme kada su cijene robova bile visoke i kada su trgovci osjećali da je njihov posao živ i profitabilan. Rano prigovori pojavili su se od francuskog i škotskog prosvjetiteljstva, ali možda je još veći utjecaj bio rastući utjecaj Dissentera – na čelu s kvarkerima s obje strane Atlantika. Ti su rani abolicionisti, radeći kroz kapele i javne skupove, otkrili brutalne stvarnosti brodova s robovima, uz pomoć jeftine štampe i popularne književnosti. Kampanji su pomogli i glasovi Afrikanaca – većine bivših robova – koji su dali snažno lično svjedočanstvo o tom pitanju i bili su ključni u uspostavljanju ravnoteže.
Ideali oslobođenja koji je prvi izašao iz Američkog rata za nezavisnosti, osokoljeni su nemirima u Francuskoj i njenim kolonijama nakon 1789. godine. Glavno pitanje bilo je: Je li načelo ‘sloboda, jednakost i bratstvo’ važi samo za bijelce? Nakon 1791. godine, apokaliptično nasilje u francuskoj koloniji Saint-Domingue (Haiti nakon 1804.) poslalo je signale širom porobljene Amerike. Inspirisalo je robove i prestravio vlasnike robova. Haitska revolucija i dugotrajni rat između Francuske i Britanije utišali su rane zahtjeve za prekidom trgovine robovima. Promjena vlade i ministara, plus ponovna pojava pokreta protiv trgovine robljem, pa su Britanija (1807.) i Sjedinjene Države (1808.) konačno prekinule svoje trgovine robovima. Danci su to učinili prvi 1802. godine. Bilo je iznenađujuće da su Britanci okončali trgovinu kada su mnogi uključeni trgovci i plantažeri nastavili tražiti sve više afričkih robova. Britanska abolicija naizgled je bila potez vlastitog ekonomskog interesa.
Nakon toga, nizom ugovora ovlaštene su britanska i američka mornarica da zaustave brodove s robovima, iako je ogroman broj Afrikanaca i dalje prelazio Atlantik, uglavnom zbog potražnje iz Kube i Brazila. Nakon ukidanja 1807/8. godine oko 2.000 plovila je zaustavljeno, a 125.000 Afrikanaca oslobođeno, ali trgovina nije ozbiljno ometana sve do 1840-ih i 1850-ih, kada su Kuba i Brazil konačno djelovale protiv toga. Prevozeći se uglavnom španskim, portugalskim i brazilskim brodovima, više od tri milijuna porobljenih Afrikanaca iskrcalo se u Americi u 19. stoljeću.
Atlantski prelaz i dalje je možda najpoznatiji prolaz za robove, ali bilo je i drugih ogromnih robovskih ruta koje su raštrkale Afrikance i njihove potomke na velike udaljenosti. Tokom jednog milenijima, ogroman broj Afrikanaca bio je prisilno vođen preko Sahare na tržišta robova sjevera Afrike. Druge rute vodile su zarobljenike na istok, na tržišta robova istoka Afrike, a odatle do Arabije i Indije. U međuvremenu, za one koji prelaze Atlantik, pristajanje na kopno nije okončao njihova prisilna putovanja. Nakon dolaska u luku, premješteni su dalje, u unutrašnja naselja i posjede: sjevernoameričko zaleđe, na udaljene plantaže u karipskim dolinama i planinama, pa duboko u prostranstva Južne Amerike, čak visoko u rudarske četvrti Anda.
Robovi u Americi se nikada nisu mogli osjećati spokojno, nikad sigurni da ih neće ponovo iskorijeniti i krenuti dalje; ponovno prodani, zavještani, naslijeđeni; premješteni sa kretanjem vlasnika ili zbog ekonomskih turbulencija ili ratnih dejstava. Nakon 1800. godine američka industrija pamuka odvlačila je ropsku radnu snagu na jug i zapad. Skoro milion ljudi bilo je odvedeno iz svojih domova na ovaj način. Jedna od pet porodica razorena je u tom procesu, a jedno do troje djece robova oduzeto je od roditelja. U isto vrijeme, unutrašnja trgovina robovima u Brazilu bila je još veća – prisilno premještanje ljudi iz starih regija u novootvorene industrije. Dugo nakon što je prekinula trgovina robljem na Atlantiku, kupovina i prodaja ljudskih bića nastavila je uništavati živote miliona.
James Walvin/www.historyextra.com
Za Intelektualno.com preveo i priredio: Faris Marukić
