Piše: Amir Nesimović
Milorad Dodik je ličnost koja nešto više od trideset godina direktno utiče ili kreira političke tokove u Bosni i Hercegovine. Na političkoj pozornici počinje se pojavljivati tokom predratnih godina i to kao jedan od rijetkih političara iz reda srpskog naroda koji je imao hrabrosti i dovoljno savjesti da istupa protiv SDS-a i ljudi koji su u to vrijeme bili u vrhu stranke. Kao kandidat Saveza reformskih snaga, na prvim višestranačkim izborima u Bosni i Hercegovini, izabran je za srpskog zastupnika Skupštine SR BiH. Od tog trenutka kreće njegov politički uspon. Obzirom da nije prišao tada popularnom i jakom SDS-u, osnovao je Klub nezavisnih zastupnika u skupštini i ostao čvrst pri svojim stavovima, uspio je privući pažnju i međunarodnih političkih subjekata, ponajviše tadašnjeg visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini Carlosa Westendorpa. Naime, Westendorp je u Dodiku prepoznao umjerenog političara koji je trebao biti garant uspješne implementacije Daytonskog mirovnog sporazuma. Zbog toga je Dodik doveden i očuvan na vlasti, to je bila njegova polazna tačka, a karijera mu traje i dan danas.
Nadu bivšem visokom predstavniku i međunarodnoj zajednici dala je i Dodikova odlučnost u javnim nastupima koji su jasno i decizno, bez imalo poštede, isticali da je ratno vodstvo bosanskih srba krivo za zločine i za genocid: “Sada jedan čitav narod ispašta i u Republici srspkoj i u Srbiji zato što je tamo neki Mladić odlučio da neće da se preda, ili Karadžić…” Neophodna je saradnja sa Haškim tribunalom, potrebno je da se svi koji su počinili konkretan ratni zločin izvedu pred sud…” Ja sam uvjeren da Radovan Karadžić i ljudi oko njega koji su prouzrokovali stradanja svih naroda ovde, trebaju da odgovaraju pred sudom. To nisu nikakvi nacionalni ili epski heroji koje treba da slavi bilo ko…” “Ja od početka ne prihvatam nikakvu vezu Karadžića i Republike srpske, on mora da odgovara za ratni zločin…” Karadžićeva politika uzrokovala je i stradanja srspkog naroda u Bosni i Hercegovini i nije mu nikako bila od koristi…” Prethodni citati, uz onaj najpoznatiji u kojem Dodik jasno priznaje da se u Srebrenici desio genocid, dokaz su da je Dodik u poslijeratnim godinama imao drugačiji narativ nego što je to slučaj danas. Odgovor na pitanje zašto je tako, a sa ove vremenske distance, možemo tražiti svakako u Dodikovom licemjerstvu, znao da je će mu to učvrstiti njegovu političku poziciju i trasirati put za koji se tada nažalost nije znalo gdje vodi. Vjerovatno je Dodik to samo i znao.
U inervjuu iz 2005. godine koji je dao za Dnevni Avaz, Dodik je kao nikad do tad optužio i napao Radovana Karadžića. Sa naslovnice je “odjekivao” naslov “Karadžić je iz Narodne banke RS ukrao 36 miliona maraka”. Tom prilikom je istakao činjenicu da mu nije shvatljiva internost tužilačkih i policijskih struktura RS-a koja već duže vremena zatvara oči pred jednim od najvećih slučajeva pljačke novca iz Narodne banke RS. Dodik je tvrdio da za njegove optužbe postoje i jasni dokazi. Ironično je da je tom prilikom Dodik izjavio da takvi slučajevi nikad ne zastarijevaju i da se istraga uvijek može pokrenuti. U narodu bi se reklo “bujrum”, sad su sve mogućnosti i apsolutna vlast u rukama ovog nekadašnjeg pacifiste!
Danas, trideset godina nakon rata, Dodik je još uvijek taj koji kreira političku sliku Bosne i Hercegovine, ali, kao da mu ovaj put trebaju drugi saveznici pa je u skladu s tim promijenio i svoj narativ. Mladić i Karadžić za njega više nisu zločinci nego heroji, Haški tribunal je cirkus, a RS država. Posebna raskalašenost se primijeti tokom njegovih gostovanja na određenim TV kućama u Srbiji, u trenucima kad se on osjeti slobodnim, kada su i voditelj i publika na njegovoj strani, od Dodika se mogu čuti i izjave poput onih da je RS država, da je ezan sporan i da je Bosna i Hercegovina nemoguća država. Možda i najbolji dokaz njegove dvoličnosti koja je pogubna za svakog u Bosni i Hercegovini, a naročito za Srpski narod, jesu dostupni podaci o njegovom imovinskom stanju. Dodiku je njegova retorika, otvorena mržnja koju raspiruje u Bosni i Hercegovini i ostale sporne ideje i odluke, donjela brojne nekretnine u Gradišci, Banjoj Luci, Laktašima, Beogradu, impresivan vozni park i ko zna koliko novca i na kojim sve računima. Dakle, nameće se zaključak da je Bosna i Hercegovina danas Miloradu Dodika majka, a on njoj vrlo loš sin.
Najnovije sankcije i prijetnje iz EU nagnale su lošeg sina da ,po treći put, barem jednim dijelom promijeni svoj narativ, Evropske zvaničnike uvjerava da nikad nije tražio secesiju RS-a od Bosne i Hercegovine, ali je i dalje ostao pri negativnom raspoloženju prema EU integracijama i članstvu u NATO savezu. Dakle, gospodo, ponudite Dodiku dovoljno, više od Putina, izdat će i sopstveni narod i pomoći i vama i Bosni i Hercegovini da ostvari svoje glavne ciljeve.
