N.N., rođena 1947.godine u Podžeplju, opština Han-Pijesak. Udata i živjela u selu Bajramovići, opština Srebrenica do pada Srebrenice
“11. jula 1995. godine iz sela Bajramovići sa mužem i tri sina starim od 20 do 24 godine krenula sam šumom prema Tuzli. Na samom izlasku iz sela počele su da padaju granate. Bilo je mnogo ranjenih i poginulih. Stigli smo u selo Kamenice gdje su nam četnici postavili zasjedu. Nastala je panika. Ponovo je počelo granatiranje i bacanje bojnih otrova. Tu su mi ranjena dva sina. Jedan je ranjen u lijevu nogu. Moj muž i ja smo ga previli. Drugi je ranjen u predjelu lijevog plućnog krila, pao je i nije više mogao ići. I njega smo previli, stavili na sebe i krenuli dalje noseći ga. Treći sin se u panici odvojio od nas. Više ga nismo vidjeli.
Samo što smo krenuli dalje ponovo je nastala panika. Od silnog granatiranja opet mnogo mrtvih i ranjenih. U panici nismo znali šta dalje. Tu smo se zadržali. Bila je to livada u blizini sela Sandići. Muž Hasan je otišao na potok da donese vode da se napijemo i rashladimo ranjene sinove. Pošto je bilo mnogo žednih ranjenika, voda koju je donio nije bila dovoljna za sve, tako da je ponovo otišao na potok. Nije se vratio, a moji sinovi nisu mogli ići dalje, tako da smo tu prenoćili.
13. jula ujutro četnici su nas pozvali da se predamo. S obzirom da su mi djeca bila ranjena, nisam imala drugog izbora nego na predaju. Nekako smo dobili snage i sišli na jednu livadu u blizini asfalta u selu Sandići i predali se. Tu u blizini bila je neka kućica u koju sam sa sinovima ušla ne znajući šta će nam se desiti. Bilo je tu još mnogo našeg naroda, prepoznala sam dvojicu braće iz Kutlića, Abida i Arifa, Hasiba iz Rogatice i još ljudi kojim ne znam imena.
Dok smo čekali na livadi u Sandićima mnogo ljudi koji su se predali je odvojeno od strane četnika i odvedeno u nepoznatom pravcu. Rekli su im da ih tamo negdje čekaju autobusi koje ja nisam vidjela. Jedan čovjek je pokušao pobjeći sa te livade. Četnici su ga ubili rafalom.
U međuvremenu je naišao kamion iz pravca Potočara koji je prevozio žene i djecu. Četnici su ga zaustavili i nama rekli da se penjemo na isti. I ja sam se sa svoja dva ranjena sina popela na kamion koji je krenuo prema Tišći. Nadali smo se da ćemo biti spašeni. Po dolasku u Tišću četnici su odveli moja dva ranjena sina. Vidjevši da mi odvode djecu onesvijestila sam se, tako da nisam vidjela gdje su ih odveli. Kada sam se osvijestila krenula sam sa ostalim ženema i djecom pješke prema Kladnju u nadi da će mi makar treći sin i muž stići do slobodne teritorije i Tuzle. Moja nada bila je uzaludna. Od tada pa do danas ja o njima ništa ne znam.
Danas živim sama u Tuzli i još uvijek se nadam da će se pojaviti neko od četiri nestala člana moje porodice.”
Srebrenica: Od poricanja do priznanja
Priprema: Intelektualno.com
