Internacionalizacijom jugoslovenske krize i formiranjem arbitraže, jačanjem nacionalističke euforije koje su dolazile iz Srbije i Hrvatske, Bosna i Hercegovina se našla na raskrsnici. Postavljalo se pitanje da li ostati u Miloševićevoj Jugoslaviji ili krenuti putem nezavisnosti? Uz sve veće želje velikosrpskih i velikohrvatskih političkih elita, postalo je jasno da Bosna i Hercegovina može opstati samo ukoliko krene putem osamostaljenja.
Na referendumu je glasalo 2/3 stanovnika Bosne i Hercegovine. Ipak, najveći broj srpskog naroda, prihvatio je poziv SDS-a, kao vodeće političke partije koja je okupljala srpski narod, na bojkot referenduma. Taj bojkot se i danas uzima kao ključni argument političara iz manjeg bh. entiteta za osporavanje pravne valjanosti i utemeljenosti odluka o referendumu. Ovi tvrde da su tadašnji predstavnici srpskog nacionalnog korpusa bili protivnici referenduma. Drugim riječima bili su protivnici otcjepljenja Bosne i Hercegovine od krnje Jugoslavije. To je zapravo značilo da su oni sateliti politike Slobodana Miloševića u Bosni i Hercegovini, što je moglo rezultirati brisanjem Bosne i Hercegovine sa mape. Bez obzira na navedene činjenice, srpska strana i dalje tvrdi da je raspisivanje referenduma značilo ignorisanje volje srpskog naroda, odnosno narušavanje ustavnih principa jednakopravnosti naroda. Dakle, ako današnji predstavnici srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, dovode u pitanje odluke građana na referendumu 1992. godine i ako ignorišu Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, da li to znači da ideje i politiku Slobodana Miloševića i dan danas podržavaju i smatraju „legitimnom“ ?
Nakon podnošenja zahtjeva za međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine, SDS i samoproglašena „Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“, osporila je taj zahtjev, proglasila ga neprihvatljivim te se čak obratila i međunarodnim faktorima. S tim u vezi, tadašnji Predsjednik Predsjedništva SR Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović je 27.12.1991. godine uputio pismo Lordu Karingtonu, predsjedniku Međunarodne mirovne konferencije o Jugoslaviji, kojim je detaljno obrazložena pravna utemeljenost donesenih odluka o referendumu. Izetbegović se pozvao na amandman 60 Ustava SR BiH i činjenicu da je Bosna i Hercegovina suverena država, što joj daje pravo da odlučuje o svom statusu, pa i da podnese zahtjev za međunarodno priznanje.
Međunarodnim priznanjem se jedino mogao osigurati integritet Republike
U međuvremenu, arbitražna komisija je utvrdila da se Jugoslavija nalazi u procesu dezintegracije. U takvoj situaciji, jedino se međunarodnim priznanjem mogao osigurati integritet Republike i ravnopravan položaj u pregovorima u stvaranju nove asocijacije jugoslavenskih država u skladu sa intencijama Haške konferencije.
Dalje, srpska strana i SDS su osporavali podnošenje zahtjeva za međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine, smatrajući da su isti podnijeli organi koji to nisu imali u svojoj nadležnosti, to jeste Predsjedništvo i vlada BiH. Odgovor Alije Izetbegovića bio je da su članovi Predsjedništva izabrani neposrednim i tajnim glasanjem, te je Predsjedništvo amandmanom 51 bilo ovlašteno da predstavlja Bosnu i Hercegovinu. Prije toga je Skupština Republike 14.10.1991. donijela Memorandum o suverenosti, čime je eksplicitno potvrđen suverenitet Republike i pravni osnov za traženje međunarodnog priznanja. Važno je napomenuti da se Odlukom o referendumu ništa nije promijenilo u pogledu zaštite nacionalnih i građanskih prava, niti su interesi i ravnopravnost srpskog naroda dovedeni u pitanje. Zapravo je bespravno bilo organiziranje Skupštine Srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, Srpskih autonomnih oblasti (SAO) i cijepanje općina.
Pravnu snagu rezultatima referenduma dali su Izvještaj i ocjena međunarodnih promatrača, predstavnika američke ambasade i kongresne komisije KESS-a, koji su podvukli da je ishod glasanja legitimni izraz većine naroda u Bosni i Hercegovini. S tim u vezi, da se zaključiti da su referendum i međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine bili samo povod za pokretanje već pripremljenih planova za podjelu Bosne i Hercegovine.
Za Intelektualno.com piše: Alen Borić
