Historija hereze u Katoličkoj crkvi od 11. do 15. stoljeća Historija hereze u Katoličkoj crkvi od 11. do 15. stoljeća
Izvorno riječ hereza (gr.hairesis)  nije imala negativno značenje, jer je označavala, između ostalog izbor, odabir. Već Codex Iustinianus(1:5:12 i Novellea 37, 45) govore o... Historija hereze u Katoličkoj crkvi od 11. do 15. stoljeća

Izvorno riječ hereza (gr.hairesis)  nije imala negativno značenje, jer je označavala, između ostalog izbor, odabir. Već Codex Iustinianus(1:5:12 i Novellea 37, 45) govore o hereticima, ljudima koji nisu posvećeni „svetoj vjeri“. Ta je definicija obuhvatala sve ljude nekršćane.  Toma Akvinski heretikom označava svakoga ko poriče: „ …i najmanji dio Biblije i crkvenih učenja.“ To učenje nije bilo jedino, već je prošireno nominalizmom teologa Williama Occama. koji herezom naziva ne samo nevjerovanje u apsolutnu tačnost Biblije, već i paralelno vjerovanje u nešto nekonzistentno Bibliji. Smatramo da borbu protiv hereze koju provodi crkva treba posmatrati sa socijalnog i ideološkog aspekta kao što to razmatra Talal Asad u radu Medieval heresy : An anthropologicalview  jer je „hereza“, po njemu, ustvari oponent crkvi graditeljici novog carstva.

Do sredine XI stoljeća dolazi do raskola jedinstvene crkve, na dvije partikule „Istočnu“i „Zapadnu“ crkvu. Zapadna crkva nije bila pogođena heretičkim pokretima od V do XI stoljeća. Početak razvoja heretičkih pokreta može se pratiti od 1028. godine, kada se u Torinu razvija jedan manji vjerski pokret, predvođen Gerardom, čovjekom koji nije bio pripadnik crkvene hijerarhije. Pokret se sastojao od pismenih ljudi, antiklerikalista, koji su odbijali konzumirati meso, te su zagovarali siromaštvo ako ideologiju.  Hereza je prvobitno podržana od nižih plemića, prije nego se proširila među pukom.

Razlozi pojave hereze različiti su u pojedinim područjima. U Francuskoj Michael Frasseto herezu dovodi u direktnu korelaciju sa napadima Vikinga u priobalnim područjima, te rastom uvjerenja da se radi o Božjoj kazni za grijehe crkve. Drugi naučnici povezuju pojavu hereze na Zapadu sa širenjem bogumilstva, ali danas opšteprihvaćena teorija da se elementi bogumilskog učenja na Zapadu pojavljuju stoljeće kasnije. Ipak, nije teško uočiti da se učenja heretika u Orleansu u nekim dijelovima podudaraju sa idejama bogumila kao što je odbacivanje ideje o bezgrješnom začeću i Kristove pasije. Učenja Stefana i Lisoisa iz Orleana utjecat će na razvoj drugih heretičkih pokreta. Pitanje je da li se ovdje može govoriti u razvijenom heretičkom pokret ili nekoj vrsti značajne preteče, sa obrisima zasebne dogme.

Valdenzijanski pokret

Kada je u pitanju analiza pojedinih snažnih heretičkih pokretan kao što su Katari, treba imati na umu da jedan značajan dio historičara religije katare ne ubraja u heretičku sektu, već posebnom religijom zasnovanom na Svetom pismu. Do koje mjere treba ići  razlika u učenju određene grupe da bi se smatralo sektom ili zasebnom religijom nikada nije u nauci jasno definisana, pa ostaje svakom pojedinom istraživaču da pokuša, kroz jasne dokaze, „nametnuti“ svoju teoriju.

Izvori za Lyon 1173. godine bilježe jedan neobičan događaj. Naime, Peter Valdo, trgovac koji je „zaradio mnogo na kamatama“, čuo je pjevanje o sv. Aleksiju, koji se odrekao svog bogatstva i posvetio se duhovnom životu. Valdinzi, nazvani po osnivaču svog pokreta, kao to obično biva, od svojih progonitelja, sebe su nazivali Siromasi iz Lyona. Sljedbenici Petera Valda, mogli su se pronaći širom Evrope, iako su predstavljali, sumarno gledano, jako malu skupinu. Osnovni elementi učenja ove grupe zasnivali su se na kršćanskim svetim pismima Starom i Novom zavjetu. Ono što ih je u manjoj mjeri izdvajalo od katoličke crkve jeste želja da se Sveto pismo prevede na narodni jezik i ideja da se živi u siromaštvu. U sukob sa crkvom dolaze zbog teze da propovijedanje vjere pripada svakome. Crkva je, naime, smatrala da samo kler može propovijedati vjeru. Dakle, vidimo da je pitanje ko polaže pravo na propovijedanje jedina značajna razlika između učenja Valdenza i katoličke crkve.  Potrebno je napomenuti da je unutar ove grupe postojala snažna ženska struja koja je oponirala idejama smanjena važnosti Djevice Marije.

Katari  (Albigenzi, Albižani)

Postoje različite teorije kada katari nastaju kao grupa, ali većina autora začetak novog učenja stavlja ili u X ili XI stoljeće. Nastanak grupe i razvoj njenog učenja povezuje se sa razvojem neomanihejstva u Bizantu. Osnovnu razliku od drugih pokreta kao što su Valdinzi predstavlja dualizam. Oni su razvili teoriju o dobrom i zlom Bogu. Zli Bog je Bog Starog zavjeta, dok je dobri Bog donosilac Novog zavjeta. Katari su bili posebno negativno raspoloženi prema Rimu, tvrdeći da je papa sluga Sotone.

Za razliku od zbivanja vezanih za Valdinge u Lyonu katarska hereza ulazi u šire krugove i postajejako popularna u Južnoj Francuskoj i Lombardiji. Razvija se i zasebna crkvena hijerarhija. Ova nova grupa ima dva biskupa Nicetasa za Francusku i Albi, dok je Mark bio biskup za Lombardiju, ali hijerarhijski ispod Nicetasa. Hijerarhija i opseg nove crkve nastavlja da se razvija paralelno sa Bogumilima na Istoku, pa je tako u jednom momentu u Evropi izabrano šesnaest heretičkih biskupa.

Broj Katara na početku XIII stoljeća prerasta broj katolika na jugu Francuske. Takve okolnosti nagnale su papu Inocenta III da pokrene križarski rat (1209-1229.).  Brutalnost tog rata nabolje ilustruje napad na grad Balzier 1209. godine kada je papski legat naredio da vojska ubije sve stanovnike (bez obzira na uzrast), a „Bog će prepoznati svoje.“ Katari su otpor manjih razmjera pružali do sredine XIII st. kada kroz djelovanje crkvenih redova Dominikanaca i Franjevaca ova grupa zamire.

John Wycliffe (cca. 1230-1384.)

Profesor historije religije na Kembridžu Gillian Rosemary Evans analizirajući objavljena biografska djela o Johnu Wycliffeu navodi da je njegova važnost za historiju srednjovjekovnog kršćanstva tolika da ni moderni autori ne mogu da izbjegnu idealiziranje njegovog  lika i djela. John Wycliffe rođen je cca. 1230. godine, većinu karijere provodi na Oxfordu, a paradoksalno najveća inspiracija za rana djela jeste nominalizam već spomenutog Williama Occama,  čija učenja vremenom napušta.  Napisao je 132 djela, ali ga je u žižu interesovanja crkve dovelo ono kojim kritikuje praksu davanja indulgencija. Djelo O indulgencijama izazvalo je reakciju u Rimu, pa papa Grgur XI piše pismo meštru i kancelaru Oxforda naslovljeno O Wycliffeu. U tom pismu papa Johnova učenja definiše kao heretička, naređuje zabranu da predaje na Oxfordu uz prijetnju da će ova ustanova izgubiti svu potporu Svete stolice ako ne učini kako je naređeno,a pismo završava sa naredbom da se Wycliff uhapsi.

Njegovo je učenje prvo proglašeno nepogodnim da se predaje na Oxfordu na Londonskom koncilu 1382. godine. U novembru iste godine Wycliffe doživljava prvi moždani udar, uslijedilo je i još nekoliko manjih udara, ali onaj najveći od 29. 12. 1384. uzrokovao je njegovu smrt tri dana kasnije. Njegovo učenje dodatno je pokuđeno na Saboru u Konstanzu. Lollardi kako su se zvali njegovi učenici napisali 1394. su djelo, koje se može i svrstati u formu proglasa nazvalo Lollardski zaključci. kojim osuđuju prakse crkve.

Jan Hus (cca. 1381- 1415.)

Grupa biskupa 6. 7. 1415.  godine okupila se oko čovjeka rođenog u selu Husinec u južnoj Bohemiji, kako bi mu strgali odjeću i proklinjali ga, nazivajući ga Judom. Dok je čekao smrt, na saboru u Konstancu, izrekao je svoju zabrinutost za svoje bratiće o kojima je brinuo  poslije smrti njhovog oca.

Prodaja indulgencija koja se u Pragu pretvorila u nasilje 1393. godine natjerala je mladog Jana Husa da odbaci ovu praksu. Od kada je naišao kroz svoj crkveni rad na djela Johna Wycliffa postaje zainteresovan za njegovo učenje. Prije nego što je Jan Hus razvio svoja učenja u Bohemiji su već postojala djela nastala nezavisno od Wycliffeovog uticaja, u kojima je kritikovana crkva, ali su vremenom uzela neke od značajnijih ideja ovog Engleza.

Hus je u okvirima crkve djelovao do 1412. godine, kada istupa zbog nemorala u njenim redovima. Već naredne godine piše o simoniji, što  privlači pažnju crkvenih krugova, koji osuđuju njegovo djelovanje. Sabor u Konstancu donio je odluku da se Jan Hus spali na lomači, kao primjer, prije nego što se učenje Johna Wycliffa proglasi herezom.

Njegovim smaknućem crkva nije postigla željeni efekt. Smatrali su, isprva, da će ubivši ga i proglasivši de jure heretikom ugušiti anticrkveni sentiment u Pragu i okolici. Postigli su upravo suprotno, jer je on de facto postao svetac za svoje istomišljenike. Husitski pokret se vremenom razvio u nacionalnu crkvu tokom Husitskih ratova (1421-1431.) Obje strane i Janovi pobornici i neprijatelji koristili su njegove ideje da bi potpirivali mržnju tokom sukoba. Tokom tridesetih godina razvija se zasebna Utrakvistička crkva, dobrim dijelom zasnovana na ideji i razvoju kulta Jana Husa.

Za Intelektualno.com piše: Faris Marukić

 

 

Facebook komentar

Intelektualno