Piše: Fadil Hadžiabdić
Pobjeda u Prvom svjetskom ratu trebala je Francuskoj ne samo da potvrdi status svjetske sile nego ga još više učvrsti. Činilo se da je konačno slomljen najveći francuski rival u Evropi, Njemačka, te je izgledalo kao da više niko ne može da ugrozi njen primat. Iako je imala ovako sjajne pretpostavke za budući razvoj, Francuska nije mogla da se uhvati u koštac sa novim izazovima. Institucije republike koje su uspješno savladale 1914. doživjele su apsolutni kolaps 1940. godine. Ako je historija povijest promjena onda kako Roberts primjećuje „Francuska gotovo da nije imala istoriju između dva rata“. Pobjeda u ratu je došla uz veliku cijenu što će obilježiti čitav međuratni period. Pratilu su je mnogi privredni, demografski problemi, a politikom je vladao strah od ponovnog jačanja Njemačke. Francuska treća republika uspostavljena nakon poraza od Pruske 1871., nastavila je da postoji i nakon pobjede u Prvom svjetskom ratu. Taj politički sistem se zasnivao na prevlasti skupštine nad vladom koja je bila potpuno zavisna od nje te samo simboličkom značaju predsjednika republike. Za razliku od Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država u Francuskoj je na političkoj sceni postojalo više političkih stranaka sa približno jednakom snagom. To je onemogućavalo uspostavljanje stabilne vlade. O tome kolika je bila nestabilna poltička situacija i moć govori primjer ratnog premijera Žorža Klemansoa koji se na krilima ratne pobjede, uspjeha na Versajskoj konferenciji i dobrih rezultata na parlamentarnim izborima kandidovao za predsjednika na izborima 1920. godine. Međutim biva potučen od nepoznatog Pola Dešanela.
Što se tiče političkog spektra u Francuskoj u međuratnim godinama on se kretao od krajnje lijevih stranaka do stranka izrazite desnice. Osnovicu političkog života činili su Radikali. Oni su okupljali predstavnike inteligencije, trgovaca, sitnih i srednjih zemljoposjednika. Unutar sebe oni su bili izdijeljeni na mnoge grupe od ljevice nazivane radikalsocijalistima do konzervativne desnice. Lijevo od Radikala nalazili su se Socijalisti. Oni su se 1920. u Turu podijelili na dvije stranke, revolucionarnu- Komunističku i reformističku- Socijalističku.
Na suprotnoj strani u desnom spektru formirati će se 1924. Republikanski demokratski savez, iako sam nije predstavljao značajnu političku snagu on će u savezu sa desnim radikalima formirati tzv. „nacionalni blok“.
Dvadesete godine u Francuskoj su bile bez prevelikih potresa, politčki se kretalo između umjerene ljevice koju vodi Eduardo Erio i republikanske desnice na čelu sa Rajmonom Poenkareom. Na izborima održanim 1919., vođena od strane ratnih pobjednika desnica je ostvarila veliku pobjedu. Na vanjskopolitičkom planu 1920. su obilježila prije svega dva pitanja: rusko pitanje i pitanje njemačkih reparacija. Francuska na čelu sa Klemansom je željela da odmah uđe u borbu protiv boljševika, međutim Lojd Đorđ i Vilson su se tome protivili. Saveznici nisu uspjevali da pruže efikasnu podršku „bijelim“ trupama. Milran je u maju 1920. priznao vladu generala Vrangela na Krimu, ali već u novembru Francuska mornarica je evakusiala Vrangelovu vojsku. Sa druge strane Francuska je pružila odlučnu podršku Poljskoj u borbi sa Sovjetima te joj je poslala municiju ali i oficire na čelu sa generalom Veganom.
U pogledu njemačkih ratnih reparacija Francuska je zauzimala najoštriji stav od svih saveznika. Nakon što sa Njemačkom 1921. nije postignut prijateljski sporazum o reparacijama, francuske trupe su ušle u Dizeldorf, Duisburg i Rurort. Nakon ovoga Francuska i dalje zadržavala tvrdolinijaški stav pogotovo na konferenciji u Đenovi u aprilu i maju 1922. To je kulminiralno naredbom francuskoj vojsci da 11. januara 1923. da uđe u Rursku oblast. Okupacija Rurske oblasti je predstavljala prekratnicu, pokazala je da je Poenkareova politika neuspješna jer je samo održavanje rudnika bilo veće od prihoda, 1925. je okupacija biti okončana.
Od 1919. do 1929. Francuska je doživjela jedan od najintenzivnijih privrednih razvoja u svojoj historiji i jedan od najvećih među kapitalističkim državama. Privredni razvoj se temeljio na brzoj obnovi proizvodnih sredstava, najviše na području iskorištavanja željeza i uglja.
Do promjene u vanjskoj politci Francuske dolazi će zbog promjena na unutrašnjem planu. Na izborima 1924. stranke ljevice izlaze objedinjene u „kartel“ i odnose pobjedu. Ipak ostrane ljevice ne uspjevaju da donesu potrebne socijalne reforme kao ni da spriječe inflaciju franka, tako je u ljeto 1926. frank imao oko 9 puta manju vrijednost u odnosu na frank iz 1913.
Tražio se spasitelj franka i izbor je pao na Rajmona Poenkarea. Ponekare je 13.jula 1926. sastavio „vladu narodnog jedinstva“ u koju su ušle sve političke opcije osim socijalista i komunista.. U vrijeme pada vrijednosti franka došlo je do jačanja nacionalističkih pokreta. Nacionalisti pod vodstvom ratnih veterana zahtjevaju stvaranje snažnih državnih ustanova. Najglasniji i najaktivniji su bili oni koji su smatrali da Francusku treba preuredit, uništit predstavnička tijela i političke stranke te stvoriti autoritarnu vlast nacionalne države. Ove grupe su se počele nazivati fašistima i predstavljale su opoziciju republici, iako male i slabe ipak postoje. Francusku je velika ekonomska kriza pogodila godinu poslije ostalih zemalja tek sredinom 1930. godine.
Za razliku od dvadesetih, tridesete godine u Francuskoj su obilježene brojnim nemirima, a država se u nekoliko navrata našla na ivici građanskog rata. Na izborima 1932. lijeve partije su osvojile 334 poslanička mjesta, a desne 259. Koalicionu vladu formirao je Erioa, ali neslaganja su dovela do toga da je on nakon šest mjeseci podnio ostavku. Od kraja 1932. do početka 1934. na vlasti su se izmjenile četiri vlade, a ulica je postala političko bojište, što je dovelo do jačanja fašističkih organizacija. Organizacije kao što su „Solidarnost francuza“, „Partije frankista“ su stvorile jurišne čete, a posebno su se istakli „Ognjeni križevi“ pod vodstvom De la Roka koji je brojne jurišne redove objedinio u divizije. Ohabreni dešavanjima u Njemačkoj i Italiji ove organizacije su čekale povoljan trenutak da sruše demokratske institucije. U januaru 1934. je izbila afera Staviski, vezana za varalicu koji je bio povezan sa vrhom francuske politike. 6. februara u trenutku kada se izglasavalo povjerenje novoj vladi pod na čelu sa Daladjeom, desničarke skupine su napale Narodnu skupštinu. U sukobu između sigurnosnih snaga i napadača poginulo je 16 demonstrnata, 1 policajac a preko 2000 ljudi je ranjeno. Uvjerenje da se radilo o planiranom državnom udaru natjeralo je ljevicu da se ujedini. Blum lider socijalista je izjavio „Kada je republika u opasnosti, riječ republika dobija drugačije značenje“. U julu 1934. stranke ljevice su sklople sporazum o udruživanju snaga u suprostavljanju fašizmu i ratu. To je kulminiralo u januaru 1936. kada je stvoren široki lijevi savez nazvan Narodni front. U maju 1936. prvi put na čelu francuske vlade se našao socijalista, Leon Blum. Najznačajniji uspjeh ove vlade se ogledao u podizanju najmanje nadnice, uvođenju četrdesetosatne radne sedmice i plaćenog odmora. Ipak, neslaganja unutar koalicije pogotvo po pitanju reakcije na španski građanski rat dovela je do pada vlade. Nakon sukoba radnika i policije 16. maja 1937. u Klišiju, Blum u junu mjesecu podnosi ostavku.
Nakon Blumove ostavke vladu je formirao socijalradikal Šotan, a zatim Eduard Daladje. Narodni front u nešto blažem obliku ostaje na vlasti još godinu i po dana. Do konačnog sloma Narodnog fronta došlo je 1938. Daladje je želio da opozove mjere iz 1936. čemu se oštro protive komunisti i socijalisti. Po pitanju vanjske politike također je došlo do neslaganja, komunisti i socijalisti su bili oštro protiv Minhenskog sporazuma.
Pred Drugi svjetski rat sastav francuskog stanovništva je duboko izmijenjen u odnosu na period pred Prvi svjetski rat. Gradsko stanovništvo je bilo brojnije od seoskog ali Francuska i dalje bila pretežno zemljoradnička zemlja. Od 1935. je opadao broj stanovnika pa 1939. Francuska sa Alzasom i Lorenom ima isto stanovnika koliko je imala 1914. bez te dvije pokrajine.
Period između dva svjetska rata predstavlja period kada Francuska nastavlja da živi na starim institucijama koje su donijele pobjedu u Prvom svjetskom ratu ali nisu sposbne da izvrše sljedeći korak u društvenom i političkom životu Francuske. Jednostavno politička scena je zapala u jednu močvaru iz koje nije mogla da se izvuć , a politički sistem koji je omogućavao lahko smjenjivanje vlada nije dalo prostora osnaženju izvršne vlasti. Na vanjskopolitičkom planu nedostajalo je odlučnosti i pravih odluka. Privredni i demografski problemi nisu mogli biti riješeni i sve je to činilo uvertiru za poraz iz 1940.
Literatura :
1. Andrej Mitrović, Vreme netrpeljivih, CID, Podgorica, 1998
2. Caroline F. Ware, K.M. Panikkar, J. M. Romein, Historija čovječanstva kulturni i naučni razvoj, Naprijed, Zagreb,1969,
3. Čedomir Popov, Od Versaja do Dancinga, Nolit, Beograd, 1995,
4. Džon M. Roberts, Evropa 1880-1945, Clio, Beograd, 2002
5. Grupa autora, Povijest 16 ( Prvi svjetski rat i poslijeratna Evropa), Jutarnji list, Zagreb, 2008, 538-540.
6. L.I. Zubok, Francuska od 1918.-1940., Štamparija BIZ, Beograd, 1947,
7. Žorž Lefevr, Šarl H. Putas, Moris Bomon, Istorija Francuske od 1774. Do naših dana, Prosveta , Beograd, 1961,
