Eliezer Papo je nerezidentni rabin u Bosni i Hercegovini koji već skoro tri decenije živi u Izraelu. Profesor je na Ben-Gurion Univerzitetu u Negevu (Beerševa) i direktor Moše David Gaon Centra za ladino kulturu.
Razgovarao: Voloder Sanadin
Intelektualno.com: Kakve su Vaše uspomene na Sarajevo iz djetinjstva i mladosti?
Papo: U jednoj od posljednjih scena u mom romanu Sarajevska megila, kad pripadnik Legije Jure Francetić, po stupanju na teritoriju HB, pretresa jednu sarajevsku Sefartkinju, ona mu veli: Možete vi biti ustaša koliko hoćete, to je moj lični kofer i nemate pravo da kopate po njemu. Iznenađen njenim nastupom on joj kaže: Hrabro vi to, gospođo! Na šta mu ona odgovori: Mladiću, meni je ovo drugi rat, nisu ni ustaše što su nekad bile.
Ironiju na stranu, mladost je po prirodi svojoj osnovno uporište doživotne nostalgije. Po definiciji, sve je bolje i ljepše, ili ako ništa bar snošljivije kad je čovjek mlad i nerezigniran, pun poleta i neciničan. U mom slučaju, međutim, ne radi se samo o subjektivnom doživljaju. Objektivno, Sarajevo je tih nekih sedamdesetih i osamdesetih godina, kada sam ja otkrivao sebe i svijet, bilo pravi jedan mali raj. Relativno ekonomsko blagostanje, jednakost (ne samo pred zakonom, nego i ekonomska, barem u slučaju ukorijenjenog urbanog stanovništva), zimska skijanja, ljetni raspusti na moru, apsolutno odsustvo egzistecijalnih strahova, jedan rahatluk koji mi danas djeluje kao neka mesijanska utopija, a ne kao vlastita i kolektivna prošlost. Stvarno bratstvo i jedinstvo, osjećaj da ništa u Sarajevu, BiH ili SFRJ nije samo nečije drugo. Sve je i tvoje. Ulazili smo u sve vjerske objekte, serbez, kao u svoje vlastite. Nikad neću zaboraviti kako sam poslije rata doveo u Begovu džamiju par američkih jevrejskih prijatelja. Bilo je to nekih 45 minuta prije nego što će se klanjati podne i ja sam ih uveo, bose, na desna sporedna vrata, na koja ulaze vjernici, jer su lijeva „turistička“ bila zatvorena… jedan od zaposlenih je utrčao za nama i počeo da nam govori vrlo povišenim glasom, na engleskom da to nije ulaz za turiste, da je uskoro molitva, da je džamija sad zatvorena za turiste itd. itd., na šta sam mu ja rekao jednako drečavim tonom, na besprekornom sarajevskom dijalektu, da ima još četrdeset minuta do zuhra, da ćemo mi izaći za deset najviše, i da NAS ne predstavlja u najgorem svjetlu pred strancima. Moji stranci su se već bili spremili da pokunjeno izađu, ali umjesto njih izašao je službenik. Njih je, odjedanput, mnogo više zainteresovala protekla scena nego li objašnjenje o džamiji. Pitali su me da li ga poznajem, rekao sam: Ne, otkud bih. Pitali su da li on možda poznaje mene, zbog funkcije u Jevrejskoj zajednici. Rekao sam da ne vjerujem. Pa kako, onda, možeš da uvedeš ljude u džamiju bez ulaznica, na neturistički ulaz i još se izdereš na službenika kad krene da te izbaci. Na šta sam im ja rekao, najprirodnijim glasom: Pa, nije njegova džamija! Na šta su mi oni rekli: Pa, sigurno je više njegova nego tvoja! Na to sam im ja odgovorio: Vala je više moja, on sudeći po naglasku i nije iz Sarajeva, ja sam ovuda hod’o i kad on nije znao đe (je) Sarajevo. Oni mi i danas spominju tu priču kao svog najupečatljivijeg sjećanja iz BiH. Ja im i danas odgovaram da je Begova džamija opšte dobro svih Sarajlija. Jedan od njih, sociolog po vokaciji, tvrdi da je to posljedica činjenice da je socijalizam poopštio sve kulturne objekte, desakralizujući ih i sekularizujući ih. Ja ga tad uvijek ponovo priupitam na koliko je nejevrejskih kućnih tehvida, parastosa i slava prisustvovao. Odgovor je uvijek isti: ni na koliko, na šta ja uvijek ponovo ustvrdim da jugoslovensjki socijalizam nije desakralizovao vjerske objekte, nego ukinuo nevidljive granice međukonfesionalne segregacije. Eto tako se ja sjećam Sarajeva i tako ga živim gdje god bio. Jednom sam u San Francisku prošao pored neke crnačke baptističke crkve i, čuvši predivnu gospel muziku, ušao u istu i snimio predivan selfi filmčić. Poslije mi je jedan američko-jevrejski prijatelj rekao: Jao, divno, ko te tamo odveo? Niko, odgovorio sam. Pa, šta, nego si sam ušao s ulice? Naravno, odgovorih, pa neće me pojest’! Na šta mi je on rekao: Pa znam da neće, ali ja se nikad ne bih usudio da uđem bez pratnje nekog insajdera. Što, upitao sam ga. Znam, da je to glupo, odgovorio mi je, ali ja imam osjećaj, da bi oni prekinuli službu, okrenuli se prema meni i rekli mi uglas: Devine šta ti tražiš ovdje? Eh ja sam, rekoh mu, kao dijete socijalističkog Sarajeva operisan od tog osjećaja. I jesam! Bogu hvala!
Intelektualno.com: Po čemu su sarajevski, odnosno bosanskohercegovački Jevreji prepoznatljivi unutar jevrejske zajednice cijelog svijeta?
Papo: I u svijetu i u Izraelu prvenstveno po Sarajevskoj Hagadi. U Izraelu i po Dadi Elazaru, legendarnom načelniku izraelskog generalštaba, koji je porijeklom bosanski Jevrejin kao i po Jehoramu Gaonu, „izraelskom Zdravki Čoliću“, čiji je otac, Moše David Gaon, naš čovjek: Travničanin.
U svijetu Ladino studija bh. Jevreji sve više postaju poznati i po Lauri Papo Bohoreti, a u svijetu studija Holokausta odnedavno i po Partizanskoj Hagadi.
Postoji čitav niz još uvijek nebrendiranih događaja i ličnosti po kojima bi bh. Jevreji mogli postati prepoznatljivi u jevrejskom svijetu, ali to se još uvijek nije desilo, što ne znači da neće, Bože zdravlja! Primjerice, moj imenjak, sarajevski rabin Ham Ribi Eliezer ben Šemtov Papo je prvi rabin na svijetu koji je patentirao kako se može pušiti na Šabat na dozvoljen način. Nažalost, ne samo da ljudi ne identifikuju patent s njim i sa Sarajevom, nego mahom nisu ni čuli ni za patent ni za Ham Ribi Eliezera.
Intelektualno.com: S obzirom na migracije svi narodi Bosne i Hercegovine imaju svoju dijasporu. Gdje žive bosanski Jevreji u dijaspori i kako ih uvezati sa Sarajevom?
Papo: U toku Drugog svjetskog rata njemački okupatori i lokalne ustaše ubile su, sistematski, preko osamdeset posto bosansko-hercegovačkih Jevreja. U Sarajevu, na primjer, od dvanaest hiljada predratnih članova opštine, samo dvije hiljade ljudi dočekalo je kraj rata. Mahom mlađi ljudi, koji su na vrijeme priključili partizanima, ili oni koji su rat preživjeli blagovremenim bijegom u italijansku okupacionu zonu, da bi se poslije italijanske kapitulacije prebacili na slobodne jugoslovenske teritorije u Lici, Kordunu i Baniji. Poslije rata, od dvije hiljade preživjelih, manje-više jedna polovina je ostala u Sarajevu, dok je druga polovina 1948., kada je osnovana država Izraela, odlučila da se vrati u prapostojbinu. Jednako tako, u toku posljednjeg rata najveći broj Bh. Jevreja je otišao upravo za Izrael. Neki su prešli u Srbiju ili Hrvatsku; jedna veća grupa je otišla za Španiju (ali se većina, u međuvremenu, vratila), a druga za London. Nekolicina se rasula po Americi i Kanadi. U Izraelu i u Londonu postoje i udruženja koja okupljaju naše ljude. U Izraelu to je Udruženje Jevreja iz bivše Jugoslavije, a u Londonu Društvo prijatelja La Benevolencije. Na oba mjesta postoji prilično aktivna BiH ambasada. Pojačavanje kulturnih aktivnosti pri ambasadama bi posve sigurno naišlo na pozitivan odjek. Živimo u vrijeme brze komunikacije i lakog putovanja, tako da mislim da teško da postoji etno-konfesionalna grupa koja je uvezanija sa Sarajevom. Dok god je živa prva generacija iseljenika/useljenika te su veze prirodne i ne mislim da ih je potrebno pospješivati. Nisam veliki optimista kada su u pitanju veze potomaka Bh. Jevreja u Izraelu i BiH. Naši Jevreji ovdje se uglavnom ne žene između sebe, tako da djeca rastu kao i drugi Izraelci, na hebrejskom, uz neizbježno prisustvo egzotičnih priča o BiH i Jugoslaviji. Rijetki slučajevi djece koja rastu na SHB (prvenstveno, zbog baka i deka, rijeđe zbog jednog od roditelja) prije su izutetak nego pravilo. Držim da se će, bez stvarnog vladanja jezikom, ta djeca teško imati neku stvarnu i dublju vezu sa BiH.
Intelektualno.com: Prije Drugog svjetskog rata svaki peti stanovnik Sarajeva je govorio ladino, a u Narodnom pozorištu su se izvodile predstave na ovom jeziku. Kakva je budućnost ladino jezika?
Papo: Ladino je izgubio tri stvari koje obično obezbjeđuju kontinuitet etno-konfesionalnih jezika:
1. Kritičnu biološku masu u svim zemljama Virtuelnog Sefarada (BiH, Srbija, Dalmacija, Sjeverna Makedonija, Bugarska, Grčka i sjeverni Maroko) osim Turske (u kojoj živi oko 20.000 Sefarda) i Izraela (u kome živi oko 200.000 Sefarda).
2. Geografsku kocentrisanost – Ni u Izraelu, ni u Turskoj Sefardi više ne žive u sefardskim četvrtima koje bi živjele Ladino i na Ladinu, a kamo li u drugim tradicionalnim zajednicama ili u Francuskoj, SAD ili Kanadi.
3. Nukleus govornika koji govore samo Ladino. Danas ne postoji ni jedan jedini Ladino govornik koji bi funkcionisao samo na Ladinu ili koji bi zadovoljavao sve svoje kulturne potrebe samo na tom jeziku. Ni jedno dijete na svijetu ne raste na Ladinu kao svom primarnom maternjem jeziku.
Unatoč svemu rečenom Ladino ima osiguranu budućnost kao jezik kulturne referncije. Pjesme, izrazi, poslovice – pa čak i kratke priče nastaviće da se prenose i na Ladinu (često uz prevod), a veće književne jedinice prvenstveno posredovanjem drugih jezika (uz popratniizvorni tekst na Ladinu).
Intelektualno.com: Jedan od epiteta Sarajeva jest da je to evropski Jerusalem kojem je upravo jedna evropska isključiva idelogija gotovo do kraja uništila prepoznatljivi jevrejski identitet. Da li bosanskohercegovačko društvo dovoljno koristi i afirmira multikulturalnost Sarajeva kao svoj brend u svijetu?
Papo: Nažalost, ni približno. Sarajevska Hagada je jedini sarajevsko-jevrejski brend po kome je Sarajevo poznato u jevrejskom svijetu. Naprosto je nevjerovatno da ne postoji film o Sarajevskom Purimu, da Bohoretina djela nisu već odavno ekranizovana ili izvođena (bar na SHB-u) u bh. pozorištima, da Sarajlije niti poznaju priču o Nehemiji Hiji Hajonu, Sarajliji, najvećem jevrejskom globtroteru 17. vijeka i jednom od najkontroverznijih jevrejskih intelektualaca tog perioda, niti umiju da je brenduju. Njegova životna priča „se ubila“ za Holivud, a u Sarajevu mahom nikad niko nije ni čuo za njega. Jednako tako, prorok opšte-jevrejskog povratka na Sijon, ham ribi Jeuda Alkalaj, po kome se u svakom većem izraelskom gradu zove po neka ulica, je isto tako rođeni Sarajlija. Zemun, u kome je živio u svoje zrelo doba, ponosi se njime i brendirao je sve što je vezano za njega. Sarajevo, ni mukajet. Prvu sekularnu knjigu na Ladinu, La Guerta de Oro (Zlatna bašta) objavio je u Livornu 1778 g. Sarajlija David Atijas. Knjiga predstavalja izvjesno „uputstvo za upotrebu sjevera“ za useljenike sa juga (Levanta) i predstavalja izvanredan uvid u način na koji bosanski Jevrejin doživljava prednosti i mane dvaju usuproćenih svjetova: hrišćanskog sjevera i multi-etno-konfesionalnog juga.
Intelektualno.com: Mogu li sarajevski Jevreji biti most između Bosne i Hercegovine i Jevreja u cijelom svijetu kroz međusobnu razmjenu tragičnih iskustava Holokausta i Genocida nad Bošnjacima?
Papo: Ma koliko to mnogima moglo izgledati čudno, bh. Jevreji su toliko malena grupa u jevrejskom svijetu da za proteklih tri četvrti vijeka nisu uspjeli ni da ostatku Jevreja prenesu iskustvo Jasenovca – balkanskog Aušvica. Da bh. Jevreji imaju veću kritičnu masu, jači glas i veći uticaj već bi postojao američki ili izraelski film o najbrutalnijem koncentracionom logoru u II svjetskom ratu i o genocidu koji su lokalne ustaše (ne Nijemci) napravili nad Jevrejima, Srbima i Romima. Ne mislim da bh. Jevreji mogu učiniti mnogo više od onoga što su već učinili kako bi se u svijetu više čulo za stradanja bh. naroda u posljednjem ratu, u kome su najveće žrtve bili Bošnjaci.
Udruženje za razvoj saradnje domovine i dijaspore putem svoje platforme Intelektualno.com u narednom periodu će javnosti prezentirati mnogobrojne pozitivne priče iz dijaspore, a u sklopu projekta “Uspješne Sarajlije u dijaspori”. Projekat je podržan od strane Grada Sarajeva.
Intelektualno.com
