Fra Antun Knežević rođen je u Varcaru 1834. godine od oca Antuna i majke Agate. U Varcaru se školovao do odlaska u fojnički samostan i sebe u svojim spisima opisuje kao nestašnog dječaka koji je odgojen u kršćanskom duhu. Njegova želja za istraživanje bosanske historije počinje od djetinjstva kada je čuvao ovce po padinama oko Varcara, gdje je bio oduševnjen grobljima, spomenicima i crkvištima. Kasnije su ga podučavali fratari u njegovoj rodnoj kući, a jedno vrijeme je Ivan Franjo Jukić snažno djelovao na njegovo formiranje i fratarsko opredjeljenje. Bitno je napomenuti da je od 1848. godine u njegovoj kući pohađao školu u koju su išli i pravoslavci i katolici. U njoj su se naučili skladnom međusobonom životu koja ih je i kasnije održala u skladu, pa je upravo u njoj jedno vrijeme predavao i Jukić.
Autorska djela
Antun Knežević u svojoj karijeri je spletom okolnosti premještan iz mjesta u mjesto zbog obavljanja svoje svečeničke dužnosti. Najznačajnija akcija koju je sproveo jeste obnavljanje samostana u Jajcu 1886. godine. Posljednje mjesto gdje je službovao jeste Kotor Varoš, gdje je umro 22. septembra 1889. godine držeći misu i pozivajući narod na život u kršćanskom miru i ljubavi. Na tom grobu je i pokopan odakle je 1955. godine bio premješten u Jajce. Knežević je, kako je spomenuto, poznat po nekoliko svojih autorskih djela, prvenstveno sa Krvavom knjigom, ili spomenik na 405. godina poslije propasti slavnog kraljevstva bosanskoga koja je štampana u Zagrebu 1869. godine. Knjigu Kratka povijest kralja bosanskih je napisao u periodu 1884. – 1887. godine i ona se smatra prvom kritičkom pisanom historijom srednjovjekovne Bosne. Napisao je i Pad Bosne 1886. godine, a djelo Carsko-turski namjesnici u Bosni-Ercegovini godine 1463 – 1878 ima četiri cjeline i prati ljude na namjesničkom položaju u Travniku, Banja Luci, Hercegovini i Sarajevu. Ulazak Austro–Ugarske vojske u Bosnu je djelo koje je Antun Knežević ostavio kao neku vrstu dnevnika sa mnogo opisanih detalja. Antun Knežević i njegovo djelovanje mogu se staviti u kontekst postepenog ukidanja institucija Osmanskog Carstva u Bosni i Hercegovini. Svakako je u periodu kada je Latas pohodio Bosnom i kada se Osmanlije bore sa raznim pobunama i ustancima, vrijeme koje je Antun Knežević iskoristio da piše i utiče na narod. Iako je XIX stoljeće vrlo buran period, ostavljen je prostor za rađanje ideja o nacionalizmu i identitetu. Iz tog ugla gledano, specifikum Kneževića je vrijeme, prostor i ideja. Ideja o pripovjedanju o samostalnoj i slobodnoj Bosni i Hercegovini fra Antuna Kneževića je dovela na put izučavanja historije Bosne. Zapravo, zagovarao je ideju o zajedništvu muslimana, katolika i pravoslavaca koje je nazvao Bošnjacima. Takva nacionalna tvorba unutar XIX stoljeća je bila djelom niza pokušaja stvaranja nacionalnih okvira. Naime, želio je bosansku mladež da poduči historiji Bosne i da time utiče na mlađe naraštaje da čuvaju njene povijesne i kulturne vrijednosti.
Zajednica bosanskog naroda
Izučavanjem historije Bosne želio je povezati prošlost sa savremenošću i na taj način udariti temelje boljoj budućnosti. Pisanje o historiji Bosne za Antuna Kneţevića je bilo duhovno stanje ili emotivna mobilizacija svijesti. Treba istaknuti da se čitava njegova svećenička te prosvjetno-kulturna djelatnost temeljila na čvrstom uvjerenju da je Bosna uvijek bila i ostala samostalna zajednica bosanskog naroda i da je taj narod, bez obzira na vjersku pripadnost ostao jedinstveno biće. Dakle, bosanski katolici i pravoslavci nisu Srbi niti Hrvati nego su, zajedno sa muslimanima, Bošnjaci. U Krvavoj knjizi on taj stav najbolje opisuje “Složno, braćo! Složno svi; jer, kud god pogledamo, sve nas na slogu poziva! Vrijeme prošlo, sadašnje i buduće od nas slogu zahtjeva… Zahtjevaju pradjedi,otci i sinovi. Rukujmo se dakle, braćo draga. Ljubav bit će naša snaga. A tuđin nek’ se brine sa sobom! Istina, malo nas je; ali ljubav i sloga svemoguće su. To su svete iskre, koje srdce zapaljuju i svaki poso čine…Sinu slavni!”
Kada je riječ o bošnjaštvu fra Antuna Kneževića ono je oslikano u svakom njegovom radu. Tačnije, moguće je pronaći njegove nacionalne težnje u svakom od njegovih djela. Dok neke govore o ustanku, druge govore o dolasku Austro-Ugarske vojske u Bosnu, ali većinska suština svih je pozivanje na prošlost. Knežević elemenat prošlosti koristi kao sredstvo u kome vidi potporu za oslobađanje Bosne od strane vlasti. Pisanjem o historiji Bosne daje nacionalne aspiracije sa kontekstom Bošnjaka u srednjem vijeku. Zapravo, on time pribjegava romantičarskom zanosu kada piše o historiji Bosne, i taj prizvuk pravdanja govori o njegovom pomalo i fanatičnom pristupu u izučavanju historije Bosne. Očigledno je Knežević kao pojava ostao zanimljiva kako u fratarskom tako i u historiografskom smislu uzimajući u obzir i nacionalnu kategoriju o kojoj je riječ. Zato se, čitajući njegova djela, može uočiti da govorom o prošlosti poziva na suživot i toleranciju. Ipak, humana kategorija u političkom smislu nije mogla opstati. Zato jedinstvo tri religije i ideja slobodne Bosne nije mogla dobiti stvarnu realizaciju. Činjenica je da svaki period u svom kontekstu nosi jednog Antuna Kneževića, što najbolje govori djelo Dubravka Lovrenovića Sirat-ćuprija Fra Ante Kneževića. Zato je Bošnjaštvo fratra Kneževića ostao specifikum kroz vrijeme jer je on svojim životom i radom oslikavao duh jednog bosanskog čovjeka koji je, iako katolik, ipak dio bosanske nacije, a to je u kontekstu bosanske stvarnosti u nacionalnom smislu neobična pojava.
Piše: Nejra Muhamedagić
intelektualno.com
