Piše: Admir Lisica/Preporod
Još od vremena kada su zbog svojih uvjerenja i načina života protjerivani iz Španije pa sve do kraja Drugog svjetskog rata, evropski Jevreji su se suočavali s velikim problemima. Netrpeljivost prema Jevrejima bila je velika, a zaločini sve učestaliji, što je rezultiralo njihovnim masovnim iseljavanjima s Pirinejskog poluotoka. Primorani da napuste svoje domove, morali su pronaći novo utočište, a mnogi od njih su se nastanili upravo u našoj domovini Bosni i Hercegovini koja se tada nalazila pod upravom Osmanskog carstva. Za razliku od ostatka Evrope, gdje su Jevreji započinjali svoju novu životnu priču, Bošnjaci se mogu pohvaliti sa znatno humanijim odnosom prema svojim novim gostima.
Bošnjaci spašavaju Jevreje i Rome
Naime, nakon progona iz Španije, jevrejske porodice su se „rasule“ širom Evrope, a ono što je bilo specifično je to da su Jevreji, pri dolasku u neku od evropskih zemalja, sistematski naseljavani u posebne dijelove grada kako bi se kroz getoizaciju odvojili od domaćeg stanovništva. Potrebno je istaknuti da je takva praksa zaobišla Jevreje koji su doselili u našu domovinu. Primjer toga je i sloboda koju su Jevreji uživali u Sarajevu i izbor pri naseljima u kojima će obitavati. Oni su se u Sarajevu mogli baviti svojim dotadašnjim poslovima, čemu svjedoče mnogobrojni dućani koji su se nalazili u vlasništvu jevrejskih porodica. Tolerantan odnos domaćeg stanovništva prema Jevrejima potrajao je tokom čitave vladavine Osmanskog carstva. Također, nakon okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske položaj Jevreja se bitnije ne mijenja, osim što se njihov broj blago povećao nakon doseljavanja iz ostalih krajeva koji su se tada nalazili u sastavu Austro-Ugarske monarhije. Ipak, početkom Drugog svjetskog rata i okupiranjem Bosne i Hercegovine od strane fašističke marionetske državice NDH, status Jevreja se naglo pogoršava. Slično je bilo i s Romima koji su ocijenjeni kao nepoželjan element u okviru nove države. Primjer sarajevske Sinagoge, koja je za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske služila kao konjušarnica, dovoljno govori o tome šta je vlast mislila o sarajevskim Jevrejima. Nažalost, ni u drugim mjestima situacija nije bila bolja. S druge strane i pred Romima su bili neizvijesni dani. Treba napomenuti da su u pojedinim evropskim zemljama zatvarani u logore te da je postojala sumnja da bi im se takva sudbina mogla ponoviti i u našoj zemlji. Svjesni situacije u kakvoj se nalaze njihove komšije Jevreji i Romi, Bošnjaci su se odlučili za konkretne akcije koje su bile usmjerene ka spašavanju pripadnika ova dva naroda. Jedan od najpoznatijih primjera kako su Bošnjaci, i u teškim ratnim okolnostima, riskirali svoje živote da bi spasili komšije je humano i hrabro djelo Derviša Kortkura, kustosa Zemljskog muzeja u Sarajevu. Naime, nakon naređenja fašističkih vođa da se treba ukloniti sve što podsjeća na Jevreje, njihovu kulturu i vjerovanje, Korkut je odlučno ragirao i spasio jevrejsku svetu knjigu Hagadu. Slike pokrivenih muslimanki koje kriju svoje komšinice Jevrejke, zapisi o Bošnjacima koji su često završavali i u zloglasnom ustaškom logoru Jasenovcu samo što su željeli zaštiti svoje komšije Jevreje, historijske su činjenice i puno toga nam govore.
Želja za pravdom i činjenje dobra
Da su Bošnjaci humano postupali i javno podizali svoj glas protiv nepravde koja je zadesila Jevreje i Rome, govori i poznata Rezolucija zeničkih Bošnjaka (tada Muslimana). U rezoluciji se romskoj populaciji daje zaštita od strane Bošnjaka te je na taj način spriječen genocid nad Romima u Bosni i Hercegovini, čime se baš i ne mogu pohvaliti evropske države koje danas zagovaraju toleranciju i „evropske vrijednosti“. Jevreji i Romi bili su narodi s „metom na čelu“ tokom čitavog trajanja Drugog svjetskog rata, a svi oni koji bi se usudili pomoći ovim narodima izjednačavani su sa njima. Znali su to Bošnjaci, ali od straha za sopstvene živote bila je veća želja za pravdom i činjenjem dobra u vremenu kada je zlo vrebalo na svakom koraku. Mogli su Bošnjaci, posebno oni sarajevski, šutjeti i prikloniti se zlu, ali ipak nisu. Kako kaže Meša Selimović opisujući bosanske muslimane, Bošnjake: „Ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom“. Upravo ova Selimovićeva konstatacija može dati odgovor odakle Bošnjacima hrabrost prkositi mračnoj sili koja je u smrt odvela milione nevinih neistomišljenika. Iako su svakodnevno upozoravani raznim apelima u kojima je prijećeno njima i njihovim porodicama, Bošnjaci se nisu uplašili i stavili su se na stranu dobra. O humanim postupcima Bošnjaka prema Romima i Jevrejima nedovoljno se govori u našoj javnosti. Činjenica da se u udžbenicima za historiju, bilo da se radi o onim za osnovno ili srednje obrazovanje, ne govori dovoljno o bošnjačkoj antifašističkoj prošlosti, treba nas ozbiljno zabrinuti. Pozitivne i hrabre primjere iz historije našeg veoma tolerantnog naroda treba isticati jer na njima mogu i trebaju učiti evropski narodu koji su u svojim „avlijama“ veoma često dozvoljavali teške zločine te su mnogi od njih rezultirali i genocidom. Danas Bošnjaci širom svijeta hodaju uzdignute glave za razliku od mnogih naroda kojima činjenice baš i ne idu u prilog. Istini za volju, postoje primjeri koji govore o suočavanju s „ne baš slavnom“ prošlošću, a u red takvih zemalja naravno spada Njemačka. Ipak, porast podrške desničarskim partijama širom Evrope govore nam da će biti potrebno još vremena kako bi se iskorijenila podrška idejama koje su dovele do genocida i holokausta. Zenička rezolucija, Sarajevska rezolucija EL-Hidaje, primjer Derviša Korkuta i mnogih drugih znanih i neznanih „Derviša“ definitivno govore ko su ustvari istinski nosioci pravih „evropskih vrijednosti.“
Preporod, 1. septembar, 2018.
