Piše: Admir Lisica
Činjenična historija, te mišljenje struke mnogim mitomanima nisu ni danas dovoljni argumenti za posebnost bosanskog jezika, o čemu je napisano dovoljno, pa tome detaljnije neće biti posvećena pažnja u ovom tekstu.
Borba za očuvanje bosanskog jezika posebno je bila izražena među pripadnicima bošnjačke dijaspore, koja je usred različitih okolnosti bila pred velikim iskušenjem u kontekstu kvalitetnog odgovora na način kako sačuvati bosanski jezik među bošnjačkom i bh. zajednicom izvan domovine.
Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu ta borba je bila najizraženija, jer su stotine hiljada bošnjačkih izbjeglica bili primorani na otvaranje nove stranice u svojim životima izvan domovine. Mnogi od njih su u prvim godinama agresije živjeli po izbjegličkim kampovima i kolektivnim smještajima, kao što je to bio slučaj u Njemačkoj ili skandinavskim zemljama.
U njima su učili nove jezike, koje do tada nisu poznavali, kako bi se što prije navikli na nove životne okolnosti u zemlji svog novog domaćina. Često je to privikavanje trajalo dosta dugo, što je u konačnici u manjoj mjeri utjecalo i na odnos prema maternjem bosanskom jeziku.
Shvativši da se ipak mora sistematski djelovati, pripadnici bošnjačke i bh. dijaspore već u prvim ratnim godinama pokreću različite projekte koji su imali za cilj čuvanje bosanskog jezika, historije i naše tradicije. Za razliku od skandinavskih zemalja, Njemačke ili Austrije, u Velikoj Britaniji je bilo svega nešto više od 10.000 pristiglih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine.
Razlog što u Švedskoj danas ima preko 100.000 građana porijeklom iz naše zemlje, a u Velikoj Britaniji gotovo deset puta manje, leži u činjenici ograničenja tadašnjih britanskih vlasti koji su dozvoljavali doseljavanje samo ranjenicima ili onim Bošnjacima koji su proveli određeno vrijeme u nekom od mnogobrojnih logora pod kontrolom vlasti bosanskih Srba i Hrvata.
Iako je broj naših iseljenika u ovoj zemlji skoro pa zanemariv u odnosu na druge navedene zemlje, na teritoriji Velike Britanije se nakon 1993. godine otvaraju mnogobrojne bosanske dopunske škole u kojima se čuvao bosanski jezik, ali i naša historija.
Prva škola na bosanskom jeziku otvorena je u prostorijama Ambasade Bosne i Hercegovine u Londonu, ratne 1993. godine, a nakon nje bosanski jezik se počinje izučavati i u još deset drugih gradova širom Velike Britanije.
Danas je ta brojka nešto manja, ali naša zajednica se može istaći da se bosanski jezik kontinuirano izučava u Londonu, Hertfordshireu, Derbyu, Coventryu, Birminghamu i Manchesteru. Važno je napomenuti da se u mnogim školama u ovoj zemlji bosanski izučava kao strani jezik, a diploma od naših dopunskih škola priznata je kao dokaz o znanju dodatnog jezika pri studiranju ili zaposlenju.
Kada je riječ o drugim zemljama, bosanski jezik se izučava kontinuirano putem dopunskih škola, koje najčešće organiziraju naši džemati širom svijeta.
Kolika je bila izražena želja kod Bošnjaka u ratnim i poslijeratnim godinama da očuvaju bosanski jezik, pokazatelj je i slučaj sa dalekog Islanda, gdje se prema nezvaničnim podacima u vrijeme agresije nalazilo oko 300 doseljenika iz Bosne i Hercegovine.
Naime, u glavnom gradu Islanda, Reykjaviku, tokom 1996. godine također je formirano odjeljenje bosanske dopunske škole, uz velikodušnu pomoć gradskih vlasti ovog grada. Značajan uspjeh u afirmiranju bosanskog jezika postignut je i u dalekoj Australiji, koja također ima veliki broj bosanskih dopunskih škola koje postoje preko dvadeset pet godina.
Ono što treba istaći u kontekstu promoviranja i očuvanja bosanskog jezika na ovom kontinentu je i uspjeh naše zajednice koja je na državnom SBS Australia radiju dobila prostor za emitiranje programa isključivo na bosanskom jeziku.
Bošnjačke zajednica na teritoriji Sjeverne Amerike, također je u prethodnim godinama postigla izuzetan uspjeh u očuvanju bosanskog jezika, o čemu svjedoče mnogobrojne dopunske škole, koje iz godine u godinu postaju sve ozbiljnije organizirane.
Svi ovi podaci idu u prilog konstataciji da se bosanski jezik brižno čuva među bošnjačkom dijasporom širom svijeta, iako imamo i onih ne baš pozitivnih primjera gdje potomci Bošnjaka već u trećoj generaciji, slabo ili nikako ne poznaju svoj maternji bosanski jezik.
Za očuvanje bosanskog jezika u dijaspori podjednako je važna uloga roditelja, koji moraju biti glavni motivatori u odluci da njihova djeca pristupe bosanskoj dopunskoj školi. Bojazan roditelja da će njihova djeca slabije biti “uklopljena” u zajednici ako pristupe bosanskim školama sasvim sigurno nema uporište, jer imamo mnogobrojne primjere djece rođene širom svijeta, koja su izuzetno uspješna, a bosanski jezik govore izuzetno dobro.
Posao bosanskih dopunskih škola će u narednim godinama biti definitivno dosta zahtjevniji, zbog očekivane smjene generacija i manjeg interesa za pohađanjem nastave na bosanskom jeziku. Glavni zadatak za mnogobrojne volontere i aktiviste u dijaspori u narednom periodu bit će pronalaženje efikasnog modula za privlačenje novih generacija koji će pohađati programe bosanskih dopunskih škola.
Nadamo se da će u godinama koje su pred nama širom svijeta biti što više organizacija i aktivista koji čuvaju bosanski jezik, historiju i tradiciju, a sve u cilju povezivanja sa maticom Bosnom i Hercegovinom.
Izvor: Preporod.info
