Širom naše dijaspore postoje pojedinci koji svojim ličnim doprinosom nastoje jačati svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu. Jedan od njih je i Namik Alimajstorović iz Birminghama, koji je bio jedan od osnivača Svjetskog saveza dijaspore Bosne i Hercegovine i njen prvi predsjednik. Sa ovim Sarajlijom razgovaramo o stanju među pripadnicima naše dijaspore u Velikoj Britaniji, promoviranju ljepota glavnom grada Sarajeva i lobiranju za domovinu Bosnu i Hercegovinu.
Kada započinje Vaša migrantska priča?
Alimajstorović: Moja izbjeglička priča počinje u septembru 1994. godine kada sam sletio na londonski Heathrow. Naime, u Veliku Britaniju sam došao kao medicinski evakunt nakon ranjavanja u opkoljenom Sarajevu. Prethodno UNHCR ili IOM nisam više siguran koji je tada vršio medicinske evakuacije želio me poslati na liječenje u Ameriku, ja sam insistirao na Engleskoj jer je moja najuža familija majka, supruga djeca i maloljetni brat već bili tamo u izbjeglištvu. Bio sam uporan u tome i nekako su ti “papiri” konačno bili sređeni i ja sam stigao na Ostrvo. Ovdje sam sreo najkvalitetnije liječnike, koji su nakon detaljnih pregleda imali samo riijeci pohvale za naše ratne ljekare. Potvrdili su njihove dijagnoze i način liječenja te propisali tada najmoderniju terapiju koja je u Sarajevu bila misaona imenica. To mi je pomoglo da na neki nacin stabilizujem svoje zdravstveno stanje. Naravno čim su se stekli uslovi uključio sam se u društveni rad bh. zajednice u Birminghamu.
Na koji način je naša zajednica organizirana u zemlji Vašeg trenutnog življenja?
Alimajstorović: Bosanskohecegovačka zajednica u Velikoj Britaniji broji nekih 10.000 članova koji vode porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Poprilično mali broj u odnosu na Njemačku ili Ameriku u to doba, razlog za to leži u činjenici da je tada Velika Britnija primala samo organizovane grupe, pretežno medicinske evakuante i bivše logoraše sa porodicama. Moram reći da tako kažem da smo imali (ne)srežu da nismo imali stare predratne dijaspore kao u Njemačkoj ili Austriji, već smo svi bili novi na ovom tlu i morali smo preko svojih leđa proturiti sve dobro i loše što prati organizovanje udruženja. Jednostavno nije nas imao niko uputiti nismo poznavali sistem i morali smo to sve naučiti. Naravno bilo je i tada dosta praznog hoda jer svako od nas je mislio da je on u pravu. Uglavnom Bosanci i Hercegovci u Velikoj Britaniji počeli su se već 1993. godine organizovati kroz bh. udurzenja i bošnjačke džemate, od tada osnovano je nekih dvadesetak bh. udruženja i humanitarnih organizacija, te nekoliko džemata. U to doba svima je prava aktivnost bila humanitarna pomoć našem narodu u Bosni Hercegovini, potom njegovanje tradicije i kulture naše zemlje. Borba protiv asimilicaje vodila se osnivanjem dopunskih škola na bosanskom jeziku i folklornih i sportski sekcija. Naravno bošnjački džemti uporedo su radili na jačanju vjerskih aktivnosti, znači dzuma, ramazanske aktivnosti, vjeronauka, mevludske svečanosti i obilježavanje značajnih vjerskih praznika. Uglavnom svi skupa smo u skladu sa svojim mogućnostima činili da zadržimo zajednicu na okupu. Tako usitnjeni 1996. godine smo se ukrupnili i u Birminghamu osnovali Zajednicu bh. asocijacija i humanitarnih organizacija u Velikoj Britaniji – Bosnia UK Network. Tada se krenulo sa većim i značajnijim projektima kao što su: Godišnji skup bh dopunskih škola, zajedničko obilježavanje godišnjice genocida u Srebrenici, kulturno sportske manifestacije povodom Dana državnosti i Dana nezavisnosti. Pokrenuti je i magazin Haber koji je u to vrijeme bio rado čitano glasilo. Već tada se počelo raditi i na pronalaženju fondova za rad udruženja i bilo je dosta uspjeha, i sa stabilnijom financiskom situacijom počelo se razmišljati i o kapitalnim objektima u kojima bi se održavale aktivnosti. Uporedo s tim 2000 godine Bosnia UK Network je otpočeo aktivnosti na osnivanju zajednice bh. udruzenja u svijetu koji je kasnije nazvan Svjetski savez dijaspore Bosne i Hercegovine. napravljen je respektabilan incijativni odbor već 2001. godine u Londonu je održan pripremni sastanak za orgnizovanje kongresa bosanskohercegovačke dijaspore, a osnivački kongres održan uz prisustvo 250 delgata iz 24 zemlje svijeta je u Vogosci u hotelu Park 2002 godine. Što se tiče Velike Britanije mi koji sebe smatramo “prvoborcima” u osnivanju bh. udruženja i vođenju aktivnosti, sljedćim genracijama za sada ostavljamo objekte koji su u vlasništvu bh udruženja i džemata a to su: Bosanska kuća Birmingham, Bosanski centar Derby, Bošnjacki mesdžidi u Londonu, Birminghamu i Dewsbury-u. Iskreno se nadamo da ce sljedeće generacije Bosanca i Hercegovaca koje su odškolovane u ovom sistemu i koju ga bolje poznaju nego što smo mi to znali učiniti jos više i u svakom gradu gdje iole živi iole veća skupina naših ljudi obezbjediti neke prostorije u kojim će prva riječ biti Bosna i Hercegovina. Organizavane zajednice bilo kroz bh. udruženja ili džemate još uvijek egzistiraju u Londonu, Hertfordshireu, Coventryu, Birminghamu, Derbyu, Manchesteru i Dewsbury-u.
Rođeni ste u Sarajevu. Na koji način promovirate i pomažete da se o našeg glavnom gradu proširi pozitivan glas?
Alimajstorović: U proteklih dvadesetak godina povodom raznih povoda dovodio sam svoje prijetelje i prijatelje moje djece iz Engleske u Sarajevo. Sve sa jednim ciljem da im pokažemo da su ratne slike Sarajeva jedno, a sadašnje nešto sasvim drugom. Stavljao sam se u ulogu turističkog vodiča i pokazavao im sve što je bitno u Sarajevu i okolini. Na njihovim licima mogalo se vidjeti da su iznenađeni onim što su vidjeli i mnogi od njih su se u više navrata vraćali u grad na Miljacki. Potom sam sa svojim prijateljima napravio FB grupu SARAJEVO-RAJVOSA kroz koju mi Sarajlije širom svjeta svako u svojim sredinama promoviše naš grad, a ujedno i mi sami liječimo svoju nostalgiju. Naravno kroz naš portal za bh. dijasporu BHDINFODESK koristimo svaku priliku ne samo da promovišemo Sarajevo već i cijelu Bosnu i Hercegovinu.
Šta smatrate da je potrebno unaprijediti u kontekstu razvoja saradnje na relaciji domovina – dijaspora?
Alimajstorović: Potrebno je unaprijediti apsolutno sve. Nevjerovatno je da o bh dijaspori vode brigu četiri institucije BiH, Predsjedništvi BiH, Ministarstvo civilnih poslova, Ministarstvo vanjskih poslova i Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice. Naravno, kada se pojavi neki problem koji treba rješavati, vruć krompir se prebacuje iz ruke u ruku, i uvijek je neko drugi nadležan ili čak dobijemo odgovor „oni“ tamo to koče. Sama činjenica da u dijaspori prema zvaničnim podacima živi preko dva miliona ljudi porijeklom iz Bosne i Hercegovine, svakoj normalnoj državi bi bila signal da po hitnom postupku formira Ministarstvo za dijasporu i donese Zakon o dijaspori. Nažalost, zahtjevi kongresa bosanskohercegovačke dijaspore, razni signali, mnogobrojni apeli, molbe, inicijative organizacija i pojedinaca iz dijaspore nisu naišli na plodno tlo. Kako stvari sada stoje, teško je osim stalnih obećanja očekivati neke konkretne pomake u vezi s tim. Vlada BiH je 2017. godine usvojila POLITIKU O SARADNJI SA ISELJENIŠTVOM (Službeni glasnik BiH, broj 38/17). Zamislite znači nakon 22 godine nakon završetka rata naša Vlada se sjetila da nešto uradi i usvojila je taj dokumenat. Da ga nisu usvojli mi u dijaspori ne bi znali kako Vlada Bosne i Hercegovine gleda na organizacije u dijaspori, prenjeću vam jedan citat iz tog dokumenta, a zaključak neka izvuku sami čitaoci: “Karakteristično je da su članovi udruženja iseljenika iz BiH uglavnom iz jedne etničke grupe. U iseljeništvu djeluje Svjetski savez dijaspore BiH (SSDBiH), organizacija koja okuplja iseljenike iz 15-ak država. Međutim, riječ je o organizaciji koja okuplja većinom Bošnjake, te u smislu reprezentativnosti ne predstavlja krovnu organizaciju cjelokupnog iseljeništva iz BiH. Zavičajni klubovi poput Udruženja Majevičana u Švicarskoj, Saveza Banjalučana u Švedskoj, Zavičajnog kluba Jajce u Hrvatskoj, Zavičajnog kluba Usorskog kraja u Hrvatskoj, Udruženja Kozarčana u Srbiji, Prijatelja Ključa u Švicarskoj, Udruge Prsten u Hrvatskoj itd. mogli bi biti najreprezentativniji i najzainteresiraniji za saradnju, naročito s lokalnim zajednicama u BiH. Također, u iseljeništvu postoje i strukovna udruženja, npr. udruženja nastavnika maternjih jezika, udruženja akademskih radnika, umjetnika, poduzetnika, te nekoliko ženskih organizacija. Treba naglasiti da vjerske zajednice iz BiH u iseljeništvu okupljaju veliki broj iseljenika. Institucije u BiH ne pružaju dovoljno podrške organizacijama u iseljeništvu.” Treba li tome išta dodati?!?! Ipak vlasti u BiH ne treba da brinu jer, dok roditelji i rodbina bosnaskohercegovačke dijaspore budu živi i zdravi u domovini, veza i pomoć njima će biti velika. Kažu da ta pomoć koju dijaspora šalje rodbini i prijateljima čuva socijalni mir u Bosni I Hercegovini. Druga stvar koja bi ubrzala i poboljšala odnose matice i dijaspore je kada bi se preko 1,5 miliona Bosanca i Hercegovaca koji žive u dijaspori i imaju pravo glasa, registrovalo za glasanje, glasalo i iskoristilo mogućnost da bude birana i da izabere vlast u domovini, onda bi bosankohercegovačka dijaspora imala svoj identitet. Bila bi, itekako, pitana i uvažavana, od strane vlasti.
Udruženje za razvoj saradnje domovine i dijaspore putem svoje platforme Intelektualno.com u narednom periodu će javnosti prezentirati mnogobrojne pozitivne priče iz dijaspore, a u sklopu projekta “Uspješne Sarajlije u dijaspori”. Projekat je podržan od strane Grada Sarajeva.
Intelektualno.com
