Admir Lisica je magistar historije, istraživač u oblasti regionalnih političkih odnosa, međunarodnih politika i dijaspornih zajednica. Autor je dvije knjige, nekoliko naučnih radova, ali i desetina analiza i članaka u bosanskim i regionalnim medijima. Učesnik je različitih regionalnih međunardnih konferencija i skupova, a kao predavač održao je veliki broj predavanja u Bosni i Hercegovini, regionu i dijaspori.
CIVIL: Prema Vašem mišljenju, koji su ciljevi ruske agresije na Ukrajinu?
Lisica: Ruska agresija na Ukrajinu planirana dugo, o čemu svjedoči kontinuirano gomilanje ruske vojske na granici Ukrajine. Obavještajne službe zapadnih zemalja upozoravale su na agresiju, čak je predviđen i dan agresije, što dovoljno govori da ruska agresija nije započela slučajno. Svakako ona ne predstavlja “specijalnu operaciju” već atak na susjednu nezavisnu državu, baš kao što smo to prije trideset godina mogli vidjeti u Bosni i Hercegovini na kojoj je izvršena agresija od strane Srbije i Crne Gore. Cilj Rusije jeste ovladati što većim dijelom Ukrajine, ali prvenstveno se njihov interes ogleda u povezivanju Krima sa samoproglašenim proruskim državama Donjeckom i Luganjskom. Ovu konstataciju potvrđuje i brutalan napad na lučki grad Mariopulj, izuzetno bitnu stratešku tačku u kontekstu realiziranja pomenute ideje. Naravno, izuzetno bitna po ruske interese jeste i Odesa, grad koji se nalazi u neposrednoj blizini još jedne proruske paradržave Transmitrije. Ukoliko bi Odesa pala u ruke ruske vojske, od Moldavije do Rusije bi bio povezan jedan veliki prostor kojim bi se direktno indiretno upravljalo iz Moskve. Također. treba imati u vidu da Odesa i Mariopulj primorski gradovi. te ne treba dodatno pojašnjavati njihov značaj, a kada tome dodamo da je regija Donjeck izuzetno bogata rudama, ono tu imamo i ekonomski motiv Putina za brutalnu rusku agresiju. Naravno, u prvim danima cilj je bio zauzeti Kyiev i instalirali prorusku vladu, čak se spominjao i eventualni povratak svrgnutog proruski opredjeljenog Viktora Janukoviča, što je spriječeno veoma dobrom reakcijom ukrajinske vojske. Sigurno je da Rusija nije očekivala ovakav otpor, te da je Ukrajinu smatrala dosta slabijim protivnikom, što se ispostavilo pogrešnim.
CIVIL: Kako agresija Rusije na Ukrajinu utiče na odnose u EU, kako na odnose EU sa SAD I Velikom Britanijom?
Lisica: Unutar Evropske unije možemo primijetiti jednu vrstu jedinstva prema Ukrajinskom pitanju, što nije bio često viđen slučaj u prošlosti. Evropska unija na iznenađenje Rusije veoma jedinstveno istupila, te dokazala da ova zajednica ipak ima potrebnu zrelost u ključnim trenucima. Vidjeli smo da Velika Britanija i SAD također pomažu Ukrajinu, posebno naoružanjem, koje je nužno u ovim trenucima za odbranu Ukrajine. Neke države poput Njemačke, ipak su u određenoj mjeri pomogli Ukrajinu, u šta se na početku u određenim krugovima sumnjalo. Činjenica jeste da su Velika Britanija, SAD, zemlje Evropske unije, ali i države Zapadnog Balkana, izuzev Srbije, od početka pokazale jasno određenje prema ruskoj agresiji. Ovakav epilog može nas radovati jer Zapad u prošlosti nije djelovao ovako odlučno, što je posebno vidljivom na primjeru agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ruska agresija je na neki način omekšala i neke od prepoznatljivih Putinovih prijatelja u Evropi. U prvom redu mađarskog premijera Viktora Orbana i češkog predsjednika Miloša Zemana. Postoji sumnja da određeni lideri i nisu tako iskreni u podršci Ukrajini, primjerice u Mađarskoj mediji bliski Orbanu ponekad ne djeluju ujednačeno s Orbanovim stavovima, koji se prije samo par mjeseci hvalio kako je Putin jedan od lidera koji je najčešće posjećivao Mađarsku. Ne treba zaboraviti ni različite poslovne veze između Mađarske i Rusije, tako da bit će interesantno pratiti cjelokupan razvoj događaja na evropskoj političkoj sceni ukoliko ruska agresije potraje i u narednim mjesecima.
CIVIL: Jesu li sankcije koje Zapad uvodi Rusiji dovoljne da promene kurs politike Vladimira Putina?
Lisica: Prema trenutnoj konstalaciji odnosa na terenu, vidljivo je da ruska strana nije više tako uvjerena u svoju pobjedu. Uvedene sankcije jesu izuzetno ozbiljne, te su kao takve u velikoj mjeri udar na rusku ekonomiju. Na osnovu mišljenja ekonomskih stručnjaka, Rusija je na ozbiljnom udaru, ali izgleda da sve uvedene dosadašnje mjere nisu dovoljan razlog da bi Rusija prekinula svoju invaziju. Vjerujem da je ruska strana računala na određene vrste sankcije, ali da nisu mogli zamisliti ujednjene stavove Evrope i SAD prema ukrajinskoj krizi. Tokom 2014. godine kada je anektiran Krim ili 2008. nakon ruskog napada na Gruziju, Zapad nije bio ovako odlučan, što je jedan novi momenat za Rusiju. Koliko god da to ne žele priznati, Rusima bi odgovaralo da rat traje što kraće jer su posljedice ekonomskih sankcija već značajan udar na ruske građane. Koliko će uspjeti odoljevati u narednom periodu, ostaje da vidimo u narednim sedmicama.
CIVIL: Jeli moguce da Rusija prosiri krizu na Zapadnom Balkanu i koja su mjesta za to najpovoljnija?
Lisica: Neposredno prije ruske agresije na Ukrajinu Milorad Dodik, lider bosanskih Srba, ponašao se kao da je lider Abhazije, Transnitrije ili Južne Osetije. U njegovoj separatističkoj propagandi i udarima na državu Bosnu i Hercegovinu imao je nezvaničnu podršku. Izajava ambasadora Rusije u Bosni i Hercegovini, Igora Kalabuhova da podržava “Nezavisnu Republiku Srpsku unutar Bosne i Hercegovine” dovoljan je pokazatelj da Rusija daje podršku Miloradu Dodiku. Nakon agresije na Ukrajinu, Milorad Dodika polahko posustaje i prestaje biti agresivan. Ipak, njegov telefonski razgovor sa ministrom vanjskih poslova Rusije Sergejom Lavrovom, u trenutku kada je pomenuti političar sankcioniran od većine civiliziranog svijeta, dovoljno govori da Rusija ima određene ambicije na teritoriji Bosne i Hercegovine. Crna Gora je neposredno prije ulaska u NATO, bila žrtva udruženog srpsko-ruskog pokušaja državnog udara, za što su određni pojedinci krivično procesuirani. Nakon ulaska Crne Gore u NATO, Rusija je znatno smanjila svoje pokušaje destabilizacije Crne Gore, ali je tokom vladavine prethodne prosrpski orijentirane vlasti u Crnoj Gori, ponovo postojala opasnost za destabilizacijom ovog područja. Stoga, Bosna i Hercegovina i Crna Gora su najpogodnije tlo za rusko djelovanje, potpomognuto od srpskog elementa u ovim državama, ali isto tako treba napomenuti da su u prošlosti Rusiji bile zanimljive države poput Bugarske i Sjeverne Makedonije.
CIVIL: HoĆe li Zapad, nakon ruske agresije nad Ukrainom, ubrazti integraciju Zapadnog Balkana u EU I NATO?
Lisica: Izjave zvaničnika ne idu u tom smjeru, te prema trenutnoj situaciji zemlje Zapadnog Balkana neće ubrzati svoj put prema EU i NATO savezu. Evropski zvaničnici koji poznaju stanje na području Zapadnog Balkana, posebno u Bosni i Hercegovini, ukoliko žele stabilnu budućnost prosperitet moraju ispraviti nepravdu prema Bosni i Hercegovini iz devedesetih godina prošlog stoljeća i pomoći joj na njenom NATO, odnosno EU putu. Pristupanje Bosne i Hercegovine i ostalih zemalja, prvenstveno u NATO doprinose regionalnoj sigurnosti, koja je sasvim sigurno jedna od preduslova za dolazak novih investicija. Ukoliko Evropa želi dobro Bosni i Hercegovini, pomoći će joj na njenom evropskom putu, jer Bosna i Hercegovina jeste Evropa i njena budućnost je isključivo vezana za nju. Aktuelna situacija u Ukrajini je pokazala solidarnost Bosne i Hercegovine, koja najbolje zna šta je agresija susjedne zemlje. Bosna i Hercegovina je primjerice za razliku od Srbije, od početka uz Ukrajinu, bez kalkulisanja koja smo mogli vidjeti u slučaju Vučićeve Srbije, za koju su određeni evropski zvaničnici i think-thank centri govorili da je regionalni lider evropskih integracija i ekonomski tiger. Nadam se da će držanje Bosne i Hercegovine u ovim teškim historijskim događajima biti još jedan poziv Evropi da stanu za i uz državu Bosnu i Hercegovinu.
(Intervju je izvorno objavljen na uglednom makedonskom portalu CIVIL MEDIA)
