Piše: Amir Nesimović
“Dan republike”, naziv je za nacionalni praznik koji bi trebao biti u čast neke bitne osobe ili važnog događaja u historiji jedne države koja ima republikansko uređenje. Svaki Francuz je ponosan na pad apsolutističkog režima u toj zemlji (14. jula 1789. godine) i obilježava ga kao najveći nacionalni praznik Republike Francuske. Svakog trećeg dana u oktobru Njemci se prisjećaju 1990. godine i dana kada je njihova država ponovo postala jedinstvena i sa punim pravom mogu biti ponosni što je tako bitan događaj odredio dan glavnog državnog praznika Njemačke. Austrijanci se prisjećaju oktobra 1955. godine i dana kada je njihova zemlja dobila nezavisnost. Bosanci i Hercegovci su ponosni na 25. novembar koji se obilježava kao Dan državnosti te na 1. Mart – Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine.
Dan nezavisnosti je rezultat slobodne volje i civilizacijskog određenja građana jedne evropske zemlje da svoj put nastave kao građani suverene i nezavisne države Republike Bosne i Hercegovine. Nažalost, pokazalo se da to nije bilo moguće ostvariti bez dugotrajne borbe na frontu protiv srpskog agresora, barem kada je Bosna i Hercegovina u pitanju. Niti jedan pedalj prostora na kojem se prostire Bosna i Hercegovina nije ostao suh, nenatopljen krvlju onih koji su željeli, ali prije svega imali i ostvarili pravo na sopstvenu domovinu.
Ovih dana uveliko traju pripreme za obilježavanje jednog drugog datuma, 9. januara. Na ovaj dan 1992. godine skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini donjela je “Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine”, a republika srpska, entitet nastao nakon mirovnog sporazuma u Daytonu, smatra se njenom nasljednicom. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u dva navrata je ovaj tzv. praznik proglasio neustavnim. Logika govori da je i sam naziv “Dan republike” bez smisla, radi se o entitetu u sastavu nezavisne i međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine, hiljadugodišnje historijske realnosti koja je nažalost osjetila i još uvijek proživljava teret prostornog uređenja kakvo ima danas. Dakle, nije riječ o bilo kakvoj republici.
Dovoljno će biti sagledati okolnosti na kojima je prostor Bosne i Hercegovine koji danas nazivamo jednim od entiteta zapravo dobio svoje granice i određenu posebnost unutar Bosne i Hercegovine. Danas se sa sigurnošću može reći da ne postoji ratni zločin, a da nije počinjen u Bosni u periodu 1992. do 1995. godine. Genocid, elitocid, kulturocid, silovanja, proganjanja, protjerivanja, mučenja, paljevine imovine, ponižavanja, ugnjetavanja… sve se to međusobno isprepliće tokom devedesetih, a danas živi u temeljima entiteta rs. Ono što danas posebno boli svakog patriotu ili onog ko je dobronamjeran prema Bosni i Hercegovini jeste glorifikacija svih nabrojanih zločina, od genocida pa dalje, koja traje tokom cijele godine, a svoj vrhunac doživi baš 9. januara. Jasno je da u cilju zabrane okupljanja na ovaj datum svake godine u manjem entitetu nije bilo dovoljno da isti bude proglašen neustavnim, dakle, neminovno je potrebna i reakcija OHR-a u Bosni i Hercegovini na čelu sa visokim predstavnikom.
I ako znaju, gospodu iz OHR-a je ipak potrebno napomenuti da su Hitlerove prakse iz Drugog svjetskog rata prvi put u Evropi zaživjele upravo na tlu Bosne i Hercegovine. Bijeli čaršafi i trake oko ruke u Prijedoru, logori u Vogošći, Iijašu, Prijedoru, Foči, Višegradu, Goraždu, Bijeljini … diskriminacija i želja za potpunim uništenjem svega što podsjeća na jedan narod samo zbog toga što se ne zove isto, uključujući i sam taj narod. Rušenje džamija i drugih vjerskih objekata jeste realnost oživjelog fašizma. Žrtve su bili Bošnjaci, a ne Jevreji ili Romi. Adolf Hitler je “oživio” u svakom pojedincu koji je odlučio da to bude tako. Svaki pojedinac, a biće ih i na ovogodišnjoj proslavi 9. januara, mogao je u istom trenutku biti i silovatelj, ubica, palikuća, samo ne istinski ratnik i borac. Neki su priznali svoje krivice, neki su osuđeni, a neki će se svakog 9. januara smijati u lice svojim žrtvama.
Imena osoba poput: Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Vojislava Šešelja, Nikole Poplašena, Biljane Plavšić, Veselina Batka Vlahovića, Dragana Gagovića, Dragana Zelenovića, Janka Janjića, Pere Eleza, Miše Bajića, Duška Dubljevića, Radivoja Markovića, Milana i Sredoja Lukića, Gojka Filipovića, Jagoša Kostića, Jove Tintora, Petka Inđića, Radojice Ristića, Momčila Krajišnika, Olivera Krsmanovića i brojnih drugih u svijesti Bošnjakinje i Bošnjaka ostat će personifikacija životinjskog – divljačkog- ludačkog zla, jer njihove žrtve ne mogu da vjeruju da je ljudsko biće moglo da osmisli i radi ono što su oni osmislili i uradili. Vjerovatno ni psihologija ne može do kraja ponuditi odgovore na takva stanja ljudske svijesti.
Isto tako, nemoguće je ponuditi odgovore i shvatiti kako će sutra svaka žrtva, silovana Bošnjakinja, majka od koje su otrgnuli dijete, dijete čiji je otac ubijen, domaćin prognan sa svog praga i svaki logoraš još jednom pogledati u one koji su mu to sve priredili. Na pravdu oni nisu navikli, ostaje nada da jednog dana obilježavanje ovakvih datuma zaista neće biti moguće, za sada su oni crna tačka i velika sramota Evrope. Ovakvi i slični datumi će se obilježavati sve dok se bude davalo prostora i vremena na političkoj sceni Bosne i Hercegovine onima koji dišu njen zrak , a željni su njene krvi.
