Veliki je broj djela koja govore o velikim zločinima koje su činili Staljinovi istomišljenici pod izgovorom nacionalne sigurnosti. Međutim, jedno djelom sasvim sigurno trebamo izdvojiti jer govori o torturama koje su preživjeli komunisti od sopstvenog režima koji su podržavali. Knjiga 7.000 dana u Sibiru koju je napisao Karlo Štajner, govori o njegovoj dogogodišnjoj patnji uslijed Staljinovih čistki 1936. godine. Za Štajnera je također bio jedan veliki poraz što je iako pripadnik Komunističke partije, ideološki pobornik ideje komunizma na kraju postao žrtva čitavog sistema.
Autobiografski roman
Štajner je roman napisao 1971. godine, a glavne teme romana su situacije u kojima se Štajner našao tokom svog boravka u Moskvi. Postao žrtva Staljinove velike čistke kada je uhapšen u svom stanu u Moskvi i nevino osuđen isprva na deset, pa potom na dvadeset godina zatvora i rada u gulagu zbog izmišljenih optužbi da je bio “agent Gestapoa” zbog svoje austrijske nacionalnosti. Na početku Karlo Štajner je mislio da će se za nekoliko dana vratiti svojoj ženi Sonji, sa kojom je stupio u brak, međutim njegove procjene su se pokazale pogrešne jer je umjesto toplog doma u Moskvi, poslan u daleki Sibir.
U radnim logorima iskorištavan je i mučen na najgori način. Bio je stalno izložen poniženjima i torturama, koje su osim fizičkog naštetile i njegovom psihičkom stanju. Među zatvorenicima u logorima među kojima je bio najpoznatiji onaj u Norilsku gdje je Štajner proveo mnogo vremena često su bili razni agenti čij je cilj bio još više zakomplicirati sudbinu zatvorenika, tako što bi njihove izjave i razgovore tumačili na svoj način.
Kasnije bi te izjave koristili na montiranim suđenjima ili običnim ispitivanjima, a zatvorenici među kojima je bio i Štajner dobijali su povećanje kazne. Štajner u romanu također iznosi informacije o svim radnim logorima, te nehumanim uslovima u kojem je bio primoran živjeti. Svakodnevna ubijanja od strane komunističke tajne službe imala su za cilj ostalim zatvorenicima dati doznanja da svakog dana oni mogu biti sljedeći.
Sistematsko uništavanje porodica
Roman govori i o uništavanju porodica, što je i Štajner osjetio na svojoj koži. Naime, od svoje žene bio je odvojen preko 20 godina, a sve što je imao u tim godinama bili su strah i neizvjesnost. Ipak, supruga Sonja nije dopustila da se njihova porodica raspadne kao što su nažalost mnogobrojne porodice uništene uslijed odvajanja. Sonja je Karla čekala dugi niz godina bez da ga je napustila, pa stoga mnogi ovu priču karakterišu kao modernu „Odiseju“.
Izlazak iz logora
Zanimljivo je i to da Karlo Štajner nakon izlaska iz logora nije bio potpuno slobodan čovjek, već je po nalogu agenata NKVD-a bio primoran ostati u susjednim gradovima. Povratak u Moskvu bio je trenutno nemoguć, pa je stoga Sonja dolazila Karlu u posjetu. Ipak, nakon nekog vremena Karlo je uspio isposlovati odlazak prema Moskvi, a kasnije i van Sovjetskog saveza. Uz pomoć jugoslovenskih intelektualaca uspio je doći do Zagreba gdje nastavio živjeti sa svojom suprugom Sonjom. Do kraja života Karlo je pisao o turturama komunističkog režima u Sovjetskom savezu, a slobodno vrijeme je koristio da nadoknadi izgubljeno vrijeme sa svojom voljenom Sonjom.
Kraća biografija
Rođen u Beču 1902., a preminuo u Zagrebu 1992. godine. Kao mladi grafički radnik 1912. godine se priključio komunističkom pokretu, postavši član Komunističke omladine Austrije. Na čelu omladinske grupe odupro se policiji, 15.6.1919., u bečkoj ulici Horlgasse. Policija je pucala i on je teško ranjen ostao ležati nasred ulice. Čim su ga otpustili iz bolnice, nastavio je aktivno raditi. Kasnije je postao član Centralnog komiteta komunističke omladine. Na potpunu slobodu pušten je marta 1956. godine, poslije punih dvadeset godina zatočeništva. Nešto prije toga Vrhovni kolegijum Vrhovnog suda SSSR-a donio je odluku o njegovoj rehabilitaciji. Posle napuštanja Maklakova, došao je u Moskvu, kod žene. Ubrzo potom je odlučio da se vratu u FNR Jugoslaviju, koju je nazivao svojom domovinom. Uz pomoć tadašnjeg jugoslovenskog ambasadora Veljka Milatovića, dobio je izlaznu dozvolu i 30. 7. 1956 napustio je SSSR. Po povratku u FNR Jugoslaviju, nastanio se u Zagrebu. Bavio se publicističkim radom, i pri tome je objavio tri knjige. Njegova prva knjiga “7000 dana u Sibiru”, u kojoj je opisao svoje nedaće tokom 20-o godišnje robije, bila je veoma popularna u SFR Jugoslaviji, doživjela je 24 izdanja i prevođena je na nekoliko stranih jezika. Godine 1972. je od strane lista Vjesnik proglašena za knjigu godine, a on je kao autor dobio Nagradu Ivan Goran Kovačić, za najbolju knjigu godine.
Intelektualno.com
