Isak Samokovlija je rođen u Goraždu, tada dijelu Austro-Ugarskog carstva, 3. septembra 1889. Njegova porodica se doselila iz Samokova u Bugarskoj, po čemu su dobili prezime Samokovlija. Nakon djetinjstva provedenog u Goraždu, odlazi u Sarajevo i završava gimnaziju, te studira medicinu u Beču. Nakon studija, radio je kao doktor u Goraždu, Fojnici i Sarajevu. Svoju prvu pripovijetku “Rafina avlija” objavljuje 1927. a dvije godine kasnije izlazi i prva zbirka pripovijetki “Od proljeća do proljeća” u izdanju Grupe sarajevskih književnika.
Početak Drugog svjetskog rata dočekuje u bolnici Koševo u Sarajevu gdje je bio šef jednog odjeljenja. Ubrzo dobija otkaz i biva prinuđen nositi žutu traku s Davidovom zvijezdom, kojom su nacisti obilježavali sve Židove. Nakon proglašenja NDH, zatvoren je od strane ustaša, te kasnije prebačen u izbjeglički logor na Alipašinom mostu u Sarajevu. U proljeće 1945. uspijeva pobjeći od ustaša koji su ga prinudno vodili sa sobom, te se krio sve do završetka rata.
Po završetku Drugog svjetskog rata drži razne pozicije u bosanskohercegovačkim i jugoslavenskim književnim krugovima. Uređivao je književni časopis “Brazda” od 1948. do 1951., a poslije toga je sve do smrti bio urednik u Izdavačkom poduzeću “Svjetlost”.
Umro je 15. januara 1955. u Sarajevu.
Njegova najpoznatija djela su: “Od proljeća do proljeća” 1929.; “Nosač Samuel”, 1946.; “Solomunovo slovo”, 1949.; “Hanka” (drama); “Plava Jevrejka” (drama); “On je lud” (drama); “Fuzija” (drama); “Tragom života”; “Đerdan”; i “Priča o radostima”.
Odabrani citati Isaka Samokovlije:
- Što me se tiču vaši snovi i riječi vaših smjelih želja?Osjećanja moja isprela su koncei satkala veo;da na suncu bijelom postanem dijelakovoga svijetai svijet ovaj cio.” (Bijela nirvana)
- “Vremena nisam imao mnogo, jer sam bio zauzet kao 1jekar. Radio sam u ambulanti i poslije podne vodio privatnu ordinaciju. Zato sam uglavnom najviše pisao noću. Kad bih završio medicinske poslove, bacio bih se na književnost. A to je za mene bilo najveće uživanje. Volio sam da pišem i volio sam stvari koje pišem, doživljavao ih. Ali držao sam ih suviše dugo u ladici i nije mi bilo stalo da ih štampam. Ja sam imao teme, imao sam ljude, pa sam htio da dam te ljude, da kažem nešto o njima u pripovijetci.”
Za Intelektualno.com pripremio: Mirza Malović
