Gradski oci Firence su 1418. godine odlučili da konačno riješe golemi problem koji je bio decenijama ignorisan: ogromna rupa na krovu katedrale. Godinama su hladne kiše i vrelina ljeta erodirale katedralu Santa Maria del Fiore. Gradnja je počela još 1296. godine s namjerom da prikaže Firencu kao najvažniji kulturni centar. Gradnja najveće kupole na svijetu, poslala bi snažnu poruku. Ipak, nije bilo rješenja kako izgraditi kupolu primjera 45 metara. Da bi problem bio veći, do tada izgrađeni dio katedrale nije dozvoljavao da se ugrade kontrafori kao u gotičkim katedralama. Nije bilo sigurno ni da li je u takvim uslovima moguće napraviti kupolu takvih razmjera.
Jedan od kandidata, koji nije imao iskustva u gradnji ovakvih objekata, pod imenom Filippo Brunelleschi, inače zlatar, imao je radikalno drugačiji prijedlog. On je zamislio izgradnju dvije kupole, jedne unutar druge. Nije objasnio način realizacije svog plana, bojeći se konkurencije. Tvrdoglavo je skrivao svoju ideju, pa je zbog toga dva puta uklonjen iz gradske skupštine. Činjenica da se pokazao kao uspješan inovator na brojnim drugim poljima držala je zanimanje nadležnih živim.
Sljedeće godine nadzornici radova sastali su se s Filippom. Polako su uviđali koliko je briljantan, ali i rizičan njegov plan. Predlagao je gradnju manje kupole koja bi se vidjela iznutra, a na nju bi se djelomično oslanjala vanjska, veća kupola. Da bi spriječio pomjeranje konstrukcije, osmislio je sigurnosni sistem sličan obručima za bačve. Namjeravao je koristiti kamen u osnovi kupole, a cigle pri vrhu. Sve navedeno želio je obaviti bez skele. Gradska uprava je podržala takvu ideju, jer je bila jeftinija.
Brunelleschi je 1420. godine dobio položaj glavnog nadzornika izgradnje. Gradska uprava i vodeći bankari smatrali su da za kvalitetan posao morao postojati konkurencija, pa je na poziciju konadzornika postavljen Lorenzo Ghilberit.
Tokom gradnje katedrale, pa tako i kupole, nastojala se izbjeći svaka sličnost s gotičkim stilom gradnje. S jedne strane htjeli su stvoriti razliku od arhitekture gradova sjevera, prije svega Milana, a s druge strane širi se ideja da je gotički stil zaostao, pa čak i barbarski. Ovakva odluka stvorila je graditeljima brojne probleme, jer su neka rješenja morala biti inovirana tokom gradnje. Jedan od problema bila je i visina katedrale, pa su morali osmisliti kako podići kamene blokove na određenu visinu. Brunelleschi je osmislio mehaničku dizalicu koju pokreće par volova.
Nakon što je konstruisao sve potrebne naprave da olakša gradnju Filippo okreće gradnji. Pri zidanju je koristio sistem „riblje kosti“ kako bi zid podnio veći pritisak. Koliko su njegove ideje bile ispred vremena pokazuje i podatak da je veliki dio svojih ideja morao izliti u vosku, jer radnici nisu razumjeli ono što im objašnjava. Gradnja je imala i kriznu fazu, kada su radnici nezadovoljni visinom plata obustavili radove. On je odlučio zamijeniti ih kamenorescima iz Lombardije, pa su radnici odlučili da prekinu bojkot.
Brunolleschi je imao problema i sa Ghilbertijem. Prvo su se sukobili oko visine plate. Ghilberti je primao platu od 36 florina kao i Filippo, iako je obavljao znatno manje poslova. U ljeto 1423. tokom postavljanja drvenog dijela na kupoli, Filippo je odlučio da izmisli bolest, a realizaciju radova prenese na Ghilbertija. On je nastavio poslove, ali se Brunelleschi brzo vratio s tvrdnjom da je sve krenulo naopako i da je kupola u opasnosti. Dugo vremena je ova priča prepričavana kao urbana legenda, a tek nedavno je potvrđena dokumentima iz arhiva. Filippo je dobio povišicu na 100 florina. Gliberti je odlučio da uzvrati. On i njegov pomoćnik Giovanni del Prato na komadu pergamene pišu optužbe na račun Brunelleschia. Giovanni ide korak dalje, pa piše podrugljiv sonet u kome navodi da su planovi za gradnju kupole osuđeni na propast. Filippo također odgovara u formi sonata u kome navodi da će on i njegovi radnici plesati pobjednički ples, baš radi onih koji njegove ideje smatraju nemogućim.
Ipak, počele su se pojavljivati manje pukotine. Filippo je posegnu za željeznim polugama da te pukotine učvrsti. Sljedeći problem izazvao je ponovo njegov „partner“ Ghilberti. On je prijavio Brunelleschia da ne izvršava finansijske obaveze prema cehu graditelja, pa je Filippo proveo neko vrijeme u zatvoru. Brzo je dokazana njegova nevinost, a optužnica odbačena. Gradnja je dovršena, pa je papa Evgenije IV 25. marta 1436. godine izvršio zavještenje. Tada je slavni arhitekta izvršio svoje obećanje da će sa svojim radnicima plesati na otvaranju katedrale.
Filippo Brunelleschi umro je deset godina nakon dovršenja gradnje 15. aprila 1446. godine. Sahranjen je umotan u bijelo platno u kripti katedrale čiju je kupolu sagradio. To je bio veliki presedan, jer su arhitekte smatrali za obične majstore. Tako je Brunelleschi svoju struku sa položaja majstora izigrao na rang umjetnika. Nakon završetka gradnje u ukrašavanju katedrale učestvovali su poznati umjetnici kao što su Donatello, Paolo Ucello i Luca della Robbia, učinivši je mjestom gdje su se brojni umjetnici dokazali svoju sposobnost.
Za Intelektualno.com piše: Faris Marukić
