Kada se sastave riječi “Njemačka” i “genocid”, većina nas neizbježno i, razumljivo, misli na Holokaust. Međutim, malo nas povezuje te riječi sa njemačkom prisutnošću u Namibiji. To ne znači da je genocid nad narodima Herero i Nama iz 1904. godine potpuno nepoznat, ali mu je očito posvećena značajno manja pažnja. Da bismo razumjeli zašto je to tako, prvo moramo razumjeti šta se to dogodilo.
Jedan aspekt studija genocida koji se neprestano zanemaruje je klasifikacija ovih događaja kao “kolonijalni genocid”. Ova fraza se koristi za opisivanje ciljanog uništavanja domorodačkih grupa od strane europskih kolonijalnih sila u prvoj polovini dvadesetog stoljeća. Kolonijalne sile bi prvo pokušale uništiti način života domorodačkih naroda. Tada bi nametali svoj europski ili zapadnjački stil života grupi kako bi dovršili kolonizaciju. Namjerno uništenje naroda Herere i Name u Namibiji, njemačkoj koloniji, može se kvalificirati kao takvo djelo, jer se odvija tokom vrhunca “sukoba za Afriku“. Njemački kolonizatori željeli su neometano kontrolisati područje koje danas zovemo Namibija i vidjeli su narode Herero i Nama kao prepreku svojim namjerama.
Stanovnici ove zemlje odlučili su se pobuniti protiv njemačkih kolonizatora 1904. godine. Herero narod predvodio je Samuel Maharero, a vođa naroda Nama bio je Hendrik Witbooi. Rat za oslobođenje trajao je četiri godine, ali Herero i Nama imali su malo šanse protiv njemačke vojske. Do 1908. godine stradalo je otprilike 80 000 pripadnika Herero naroda (80%) i 10 000 ljudi iz naroda Nama (50%).
Postoji veliki broj primjera nasilnog zauzimanja određenog teritorija koji nisu rezultirali genocidom. To je zato što kolonijalna dominacija nije uvijek značila fizičko uništenje. Češće, to je bio pokušaj izmjene načina života domorodačkog stanovništva zavijen u plašt „širenja civilizacije“. Njemačka je, ipak, krenula sa kolonijalnom politikom koja je brzo eskalirala u pravi genocid.
Godine 1904., general-potpukovnik njemačke vojske, Lothar Von Trotha, izdao je svoj sada zloglasni dekret za uništenje Herero naroda, poznat kao Vernichtungsbefehl (‘Naredba o uništenju’).“Ljudi Hereroa više nisu njemački podanici…. Unutar njemačkih granica ustrijelit će se svaki Herero, bez obzira da li nosi oružje, sa ili bez stoke. Neću više tolerisati niti žene ili djecu. “
Kad se procijeni taktika koja se koristila za eliminaciju ove dvije etničke grupe u Namibiji, vrlo je teško tvrditi da njemački okupatori nisu počinili genocid. Koncentracijski kampovi uspostavljeni su u Swakopmundu, Karibibu, Windhoeku, Okahandji, Luderitzu, a najzloglasniji na otoku Shark. Dok je jedna trećina ljudi umrla na putu u kampove, otok Shark stekao je reputaciju zbog svoje ekstremne brutalnosti i teških životnih uslova. Bolest se brzo širila, metode izgladnjivanja, mučenja, dehidratacije, silovanja i smrti iscrpljivanjem redovno su se koristile u ovim logorima. Ovi kampovi osmišljeni su kako bi se ugasila želja domorodačkog stanovišta za oslobodilačkom borbom.
Za one koji su uspjeli pobjeći u pustinju, bilo je malo nade za preživljavanje, jer su njemački vojnici otrovali većinu zaliha vode. Nagli pad njihove populacije, zajedno sa silovanjem i ubojstvima mnogih mladih Herero žena kasnije, doveo je do reproduktivnih komplikacija, što je dobro smišljena metoda smanjenja populacije. Rasna znanost je također korištena za opravdanje genocidnih praksi. Lobanje mrtvih zarobljenika poslane su u njemačke laboratorije radi provođenja različitih eksperimenata, za navodno “dokazivanje” rasističke ideologije, onoga što su tada brojni njemački naučnici doživljavale kao “afričku inferiornost”.
Logori su zatvoreni 1908. godine, ali patnje tu nisu prestale. Obje su domorodačke etnije izgubile većinu svojih pripadnika i dodatno im je zabranjeno posjedovanje zemlje, oružja ili stoke. Izjava njemačke vojske glasila je:“Kazna je završila. Herero prestaju biti nezavisno pleme. “
Onih 17.000 Hereroa, koji su preživjeli, njemačke su snage organizovale u jedinstvenu skupinu i podvrgle prisilnom radu. Ljudi Herero i Nama izgubili su gotovo sve u ovom kratkom vremenu; svoje porodice, prava, imovinu, prihode, dostojanstvo i slobodu. Gotovo su u potpunosti izgubili svoj identitet. Ali, ovo je samo jedan dio njihove tužne priče.
Za Intelektualno.com piše: Faris Marukić
