Prije 27 godine na lokalitetu Korićanske stijene strijeljano je 200 prijedorskih logoraša. Masakr na Korićanskim stijenama preživjelo je 12 osoba čija su svjedočenja doprinijela da se dio odgovornih procesuira i kazni, te da istina o ovom masakru bude zabilježena. Radi se o namjernom genocidnom istrebljenju oko 200 prijedorskih logoraša. Nauka o genocidu korićansko genocidno istrebljenje nevinih logoraša tretira kao jedan od najsnažnijih dokaza genocida u Prijedoru. Radi se o kolektivnom zločinu kako u pogledi izvršenja zločina, tako i u pogledu prikrivanja zločina.
Zločin je izvršen po naredbi Kriznog štaba opštine Prijedor kao dio udruženog zločinačkog poduhvata tadašnjeg političkog, vojnog i policijskog establišmenta grada Prijedora sa konačnim ciljem etničkog čišćenja Prijedora od Bošnjaka i Hrvata. Ovaj zločin nije slučajan i nije sporadičan. Ovaj zločin je jedan u nizu zločina počinjenih u izvršenju zločina genocida u cilju stvaranja Velike Srbije zatiranjem države Bosne i Hercegovine i zatiranjem prije svega njenog najmnogobrojnijeg naroda, Bošnjaka.
Zločin na Korićanskim stijenama posebno karakteriše kolektivno prikrivanje i zločina i mjesta masovne grobnice gdje su tijela logoraša sakrivena. Premještanje tijela izvršeno je od strane pripadnika prijedorske policije i Civilne zaštite iz Skender Vakufa. U neposrednoj blizini mjesta izvršenja nalazi se naseljeno mjesto čiji su stanovnici znali i čuli za genocidno istrebljenje. Prema svjedočenjima nekih preživjelih (od ukupno njih 12 koji su preživjeli masakr), vidjeli su čak i mještane kako i sami silaze u provaliju i pucaju na logoraše. Tijela su u pokušaju prikrivanja zločina spaljivana, da bi se, nakon što su se mještani „pritužili“ da im ptice raznose dijelove tijela po krovovima kuća, u, još jedno, „čišćenje“ terena uključila i Civila zaštita iz Skender Vakufa izmjestivši tijela logoraša na drugu lokaciju, lokaciju koju niti danas ne žele otkriti. Sve žrtve ovog masakra još uvijek nisu pronađene.
Još uvijek se traga za 80 posto skeletnih ostataka. Tijela ubijenih logoraša prebačena su i zakopana na drugim lokalitetima o čemu svjedoče i snimci Službe javne bezbjednosti Prijedor nastali 4. septembra 1992. godine. Za zločin na Korićanskim stijenama pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju i Sudom Bosne i Hercegovine osuđeni su: Darko Mrđa na 17 godina zatvora, Damir Ivanković na 14 godina, Gordan Đurić na 8 godina, Ljubiša Četić na 13 godina, Zoran Babić na 22 godine, Milorad Škrbić na 21 godinu, Dušan Janković na 21 godinu, Željko Stojnić na 15 godina, Saša Zečević na 23 godine, Marinko Lepoja na 23 i Radoslav Knežević na 23 godine zatvora. Istraživači nauke o genocidu još jednom podsjećaju da je genocid na području općine Prijedor trajao kontinuirano u periodu 1992-1995, kada je ubijeno 102 djece, 256 žena, ukupno 3.173 civila, 31.000 ljudi je zatočeno u koncentracionim logorima smrti, 53.000 osoba su žrtve progona i deportacije. U samo tri mjeseca je istrebljeno 94 posto Bošnjaka.
Danas se genocid u Prijedoru nastavalja drugim sredstvima. Preživjele žrtve nemaju pravo obilježiti istinu o tim zličinima, nemaju pravo na pravdu, nemaju pravo da se sjete zločina koji su uzbunili čitav svijet, dokazjući da lekcija iz holokausta nije naučena. Bez istine o genocidu u Prijedoru i pravde za žrtve tih zločina nema prijedorske zajedničke budućnosti. Do kada će svijet šutiti o zločinu uklanjanje i istrbljenja 94 posto Bošnjaka i Hrvata sa teritorije opštine Prijedor, tolerišući kršenje prava žrtava genocida i dozvoljavajući smotru Ravnogorskog četničkog pokreta koji je u Drugom svijetskom ratu bio na strani fašizma. Do kada će bosanskohercegovački, posebno bošnjački politički establišment šutiti o genocidu u Prijedoru, mirno posmatrajući nastavak mućenja preživjelih žrtava genocida, dodvoravajući se neprijateljima Bosne i Hercegovine i posebno Bošnjaka, tolerišući svakodnevno kretanje prijedorskih zločinaca ulicama Prijedora, tolerišući negatore genocida? Do kada će se tolerisati dvostruka dehumanizacija žrtava? Istraživači nauke o genocidu još jednom istiću da je nauka o genocidu došla do kredibilnih naučno istraživačkih činjenica da je manji bosanskohercegovački entitet genocidan po svome nastanku i genocidan po svome trajanju.
Tu genocidnu tvorevinu nikada nije priznala ona većina bosanskohercegovačkih građana koja je na referendumu 1992.g. izglasala nezavisnost bosanskohercegovačke države. Ta genocidna tvorevina nikada nije ratificirana u Parlamentarnoj skupštini BiH, niti na bilo kojem referendumu. Dejtonski ustav je nagrada agresoru time što mu se dao entitet sa nazivom „Srpska“ iako je na području toga entiteta do 1992.g. živjelo 49% uglavnom bošnjačkog i hrvatskog stanovništva (oko 900.000 ljudi, od toga više od 700.000 Bošnjaka). Istraživači genocida će nastaviti borbu protiv velikosrpske politike revzije historijske istine o agresiji i genocidu, protiv politike negiranja genocida i protiv politike terora nad povratnicima.
Institut za istraživanje genocida, Kanada
