Piše: Meho Karavdić
Svaki čovjek u životnoj zbilji susreće se sa brojnim izazovima. Na tom putu svakodnevnih odgovornosti čovjek kao induvidua mora donositi brojne odluke, pri čemu se svaki pojedinac tobože pita kako postupiti u takvim situacijama. Mnogi preispituju svoju savjest odakle i dolazi jedna izreka „to moja savjest ne dopušta“ ili „postupio sam u skladu sa svojom savješću“. Što zatim problematizira pitanje koliko smo zapravo uopće svjesni toga i moralne uloge u samom odlučivanju, koliko smo svjesni slobode i slobodnog djelovanja. Tokom historije brojni veliki mislioci su se bavili ovakvim pitanjima kao što su John locke i Emile Durkheim koji su savjest shvačali kao proizvod odgoja i duštva. Dok prema J.J. Roussseau poduhvat savjesti nisu sudovi nego čuvstva, dok je sama savjest prema njemu božanski instikt. Kant je bio suprotnog mišljenja i iz savjesti isključuje svaki čuvstveni element. Za Kanta je savjest funkcija autonomnog uma. Autonomija volje za Kanta postaje najviši princip moralnosti po kojemu je ona sebi samoj zakon ili drugačije rečeno „šta drugo može biti slobodna volja, ako ne autonomija, tj svojstvo volje da sama sebi bude zakon“.
Immanuel Kant tvrdi: Sloboda ne može nikada biti djelovanje iz vlastitih prohtjeva, interesa, želja i slično, jer time se pokazuje da ja djelujem u skladu s prirodnim zakonom, dakle kao životinja. Pa prema tome kao neko ko nema slobodnu volju. Samo djelovanje koje je moralno, koje je bezinteresno, osigurava moju slobodu, jer na taj način sebe potvrđujem kao moralno biće, kao agenta svog djelovanja, kao subjekt.
Znamo svi da sloboda jeste stanje subjekta, jedinke ili društvene skupine u kojem se nastoji zadržati stav dosljednosti i neovisnosti o pritisku/nuždi. U filozofiji starih grka se ona svrsishodno i prvi put razvija kao misao o slobodi prvenstveno kao političkoj slobodi, slobodi građana i u konačnici slobodi države. Platon i Aristotel problematiziraju slobodu i razlikuju ju od anarhije i despotizma. Anarhija je sloboda bez vladavine u smislu zakona, a despotizamvladavina bez slobode. Prava politička vladavina temelji se pak na zakonima, koji ne ukidaju nego omogućuju slobodu onih koji su te zakone sami sebi dali, pa im se i pokoravaju kao vlastitim zakonima. I smisao suvremenoga pojma političke slobode ima izvor u antičkom, prije svega u grčkom određenju slobode. Borba za građanske slobode, ljudska prava, autonomno djelovanja počinje sa slobodnim razvojem čovjeka, njegovog duha, zakonodavstva itd. Najprije kod Rene Descartes a zatim i kod Tomasa Hobbes koji se u djelu „Levijatan“ bavi prirodnim pravima čovjeka , te kod J.J Rousseaua u djelu „društveni Ugovor“ koji je politički i filozofski koncept kojim se objašnjava odnos između pojedinca i vlasti.
Pitanjem slobode djelovanja bavio se i savremeni sociolog Zygmunt Bauman pri čemu kaže: „Sloboda realizacije mojih želja uvijek se reflektira na situaciju drugih ljudi. A to se onda reflektira na mene, na moju moralnu savjest. Imam skrupule ako činim nešto protiv drugih, pokušavam to umanjiti opravdanjima, objašnjenjima da sam morao. Da nije bilo drugog načina ni alternative. Ponekad čak sebi pokušavam objasniti da sam učinio za drugog čovjeka sve, a on za mene ništa. Kao da je uzajamnost objašnjenje za moj nedostatak moralnih obaveza! Moralnost ne iziskuje uzajamnosti. Moja moralna obaveza je uvijek o korak ispred tvoje obaveze“. Takva izbjegavanja, objašnjavanja vlastitoj savjesti uostalom nisu efikasna, jer je savjest surova i teško ih prihvaća. Dakle, s jedne strane, drugi čovjek je prepreka za slobodu.Ali s druge kako je ponavljao s upornošću manijaka svećenik Jozef Tischner postajem slobodan kad sretnem drugog slobodnog čovjeka. I dodavao bi: opijamo se slobodom videći prizor drugog slobodnog čovjeka. Dakle, pretpostavka “moja i tvoja sloboda” je uvjet moje slobode. Sloboda je opća ili je nema. Sloboda je uvijek povezana s nužnošću kompromisa. Apsolutna sloboda, koja istovremeno pomiruje obje strane, nemoguća je. Emanuel Levinas odbacuje pojam prebivanja s drugim kao osnovu morala. Ne radi se o tome da se zajednički maršira, nego da se bude zajedno u moralnoj zajednici. Ne o tome da se bude s drugima u grupi, nego da se bude za druge. Dakle, treba staviti sa strane svoje maksimalne želje i odustati od mnogih od njih. To zahtijeva samoposvećenje, odlaganje na policu svog vlastitog interesa. Čovjek je biće zajednice, upućen je na zajednicu na suživot sa drugima, da bi uopće opstao upućen je na drugoga Aristotel je to davno dijagnosticirao. Što upučuje na činjenicu da čovjek nije samodovoljan. Tako da čovjek ne samo da tvori zajednicu (koinonikon), nego i političku zajednicu (zoon politicon).
Čovjek je društveno biće koje unutar zajedničkog društvenog života istražuje i pronalazi svoju osobnu sigurnost, egzistenciju, radost, sreću itd a upravo je to smisao moralnog djelovanja/odgoja. Prema tome treba imati na umu J.J Rousseauvu misao „sloboda čovjeka nije u tome da može činti sve što želi, nego u tome da ne mora činiti ono što ne želi“.
Zato što djelujemo slobodni mi smo odgovorni za svoja djela, dužni smo da djelujemo moralno (dobro/slobodno), ako to ne učinimo onda se kajemo (javlja se savjest tj. sudimo sami sebi), jer smo znali da smo mogli bolje.
Velika tekuća postmodernost, u kojoj živimo: individualizacija, raspad etičkih konteksta, oslabljenje autoriteta, njhov veliki broj i nedostatak jedne duhovne vlasti koja bi poništila druge glasove to je s jedne strane velika opasnost. Dovoljno je pogledati oko sebe: živimo u korumpiranom svijetu, gdje se ne drži ni riječ, ni obaveza.
Intelektualno.com
