Zdravstvene prilike u srednjovjekovnoj Bosni: Doktorska pomoć je bila dostupna svim slojevima društva Zdravstvene prilike u srednjovjekovnoj Bosni: Doktorska pomoć je bila dostupna svim slojevima društva
Prvi podaci koji govore o pružanju medicinske pomoći ljudima iz Bosne i Huma, potiču iz 14. stoljeća, kada je magistar Ricard iz Salerma, medicus... Zdravstvene prilike u srednjovjekovnoj Bosni: Doktorska pomoć je bila dostupna svim slojevima društva

Prvi podaci koji govore o pružanju medicinske pomoći ljudima iz Bosne i Huma, potiču iz 14. stoljeća, kada je magistar Ricard iz Salerma, medicus fizicus, dobio dozvolu iz Dubrovnika da može poći kod zahumskog kneza Konstantina na 15 dana uz njihovu platu. Medicinske usluge banu Mladenu Šubiću pružao je doktor i pisac medicinskih knjiga iz Italije Viljem de Varinjan. On je prvi poznati doktor koji je došao u vezu sa Bosnom. Po nalogu bana Mladena napisao djelo Secreta sublimia medicinae ad varios curandos morbos. Znamo da je  Magister Albertinus de Camura iz Padove u maju 1392. godine došao na dvor vojvode Vlatka Vukovića u namjeri da mu pruži medicinsku pomoć. Kneza Pavla Radenovića, je u trošku dubrovačke vlade, liječio hirurg Johanes de Aldoradis iz Pavije. Krajem marta 1395. godine on dolazi u Vrm, a liječenje je potrajalo nekoliko dana. Isti doktor je par dana kasnije otišao na dvor kralja Dabiše, koji je u tom trenutku bio bolestan i trebao je medicinsku pomoć. Johanes de Aldoradis je za ovaj tretman dobio dodatnih 40 dukata.

Vladari koristili privilegije

Bosanska kraljica 1412. godine je tražila doktorsku pomoć iz Dubrovnika. Međutim, doktora Barola Squarcialupi su morali neko vrijeme nagovarati da krene u Bosnu. Ipak, nakon pregovora on se u maju 1412. godine odlučuje krenuti za Bosnu, a na dvoru kraljice ostao je mjesec dana u njenom trošku. Usorske vojvode Vukmir i Vukašin Zlatonosović su se 1413. godine obratili dubrovačkoj vladi da im pošalje jednog doktora, ali da to po mogućnosti budu Bartol Squarcialupi de Plombino ili izvjesni Jakov. Međutim, oni nisu htjeli poći Zlatonosovićima. Iz kasnijih podataka možemo vidjeti da je na dvor usorskih vojvoda došao jedan doktor, te se može zaključiti da je to ipak bio Bartol Squarcialupi i da je na dvoru ostao dva mjeseca. Isti doktor je ponovo na nagovor Vlade iz Dubrovnika došao u Bosnu. Naime, 1424. se razbolio Vukmir Zlatonosović, a zahtjeve za ovog doktora su uputili Sandalj Hranić i Zlatonosovići. Kako Bartol s početka nije htio u Bosnu, dubrovčani su nudili izvjesnog doktora Tomu. Ovi na to nisu pristali te se na dvor Zlatonosovića i vojvode Sandalja zaputio Bartol Squarcialupi. Zapravo iz ovog slučaja možemo da vidimo kako su neki dubrovački doktori nerado išli u Bosnu, ali i da je doktor o kojem trenutno govorimo bio cijenjen i tražen. Kralj Tvrtko II tražio je Bartola 1423. i 1425. godine, ali nemamo tačnih podataka da je on došao kod kralja 1425., jer se navodi samo odluka da će Dubrovnik spremiti doktora za kralja, ne zna se tačno kojeg.

Vojvoda Sandalj Hranić se preko dubrovačkog poslanika Benka Gundulića, u ljeto 1430. godine, žalio na probadanje sa strane i žgaravicu kada jede sir.  On je tegobe prenio u pismu dubrovačkim doktorima, a potom su poslali svoje mišljenje o navedenim problemima. Oni su vjerovali da je bolest zbog bubrega i da bi se u njegovoj mokraći trebao nalaziti pijesak. Smatrali su da sir koji jede može biti uzrok kamena u bubregu. Zbog toga ga savjetuju da izbjegava mlijeko i mliječne proizvode, te sve ono što je kiselo, ljuto, zatim usoljeno mesto i ribu kao i variva, te da umjesto crnog pije samo bijelo vino.

Fizicus Thoma iz Ankone je u Bosni bio dva puta. Prvi put je to bilo kod Stjepana Vukčića 1443. godine. Kod istog vlastelina dolazio je magister Georgius Spanus, medicus. On je prvi put na dvoru Kosača djelovao 1445. godine kada je liječio sestru Stjepanove žene Jelene. Međutim, morao produžiti svoj boravak, vjerovatno zbog toga što pacijent nije ozdravio. I sljedeće godine doktor Georgius se nalazio kod Stjepana Vukčića, jer je bio bolestan. Četri godine poslije obolio je Stjepanov sestrić Ivaniš Pavlović, te je Georgius Spanus ponovo pozvan. Međutim, vjerovatno se radilo o neizlječivoj bolesti, jer je doktor nekoliko puta u toku godine produžavao svoj boravak. Hercegov sestrić je umro u novembru 1450. godine.Georgius Spanus je 1451. liječio Katarinu Kosaču. Istog doktora i Stjepan Tomaš zove na svoj dvor. Na dvoru Kosača bio je cijenjen još jedan doktor. To je Magister Tadeus Ardyonis de Florencia phisicus kojeg su tražili 1461. godine. On je liječio sina Stjepana Vukčića 15. dana. Godine 1456. kod kralja Tomaša se nalazio doktor i hirurg Bartholomeus, koji je produžavao svoj boravak, ali se na kraju odlučio za svoj definitivni ostanak u Bosni.Vidimo da su bosanski vladari i vlastela koristili svoje privilegije u kontekstu zdravstvenih usluga.

Pomoć dostupna nižim slojevima

Dubrovnik je slao svoje doktore zarad političkih poena, a feudalci su obično plaćali usluge. Također, bilo je slučajeva kada troškove liječenja snosi sam Dubrovnik. Dosta je izvora koji govore o doktorima na bosanskim dvorovima, međutim skoro da i nemamo podatka od čega su vladari, vlastela i njihovi najbliži bolovali i na koji način su se liječili, što nam otežava rekonstrukciju zdravstvene slike i srednjovjekovnoj Bosni.

Doktorska pomoć je bila dostupna i nižim slojevima društva. Međutim, oni su morali doputovati u Dubrovnik na liječenje. Tako imamo jedan ugovor iz 1305. godine, gdje vidimo da se magister Ostesanus medicus obavezao da će za 30 perpera izliječiti ranu i fistulu u koljenu Dragošu iz Bosne.  Imamo podatak da je jedan Vlah sklopio ugovor za liječenje škrofula. U ljeto 1451. jednom hercegovom zapovjedniku je pružena medicinska pomoć.

Oberc Kilorez je sklopio ugovor sa Vlahom Stojislavom Popovićem, kojem će izvršiti hiruški zahvat uz honorar od 60 perpera. Oberc uzima Stojislava „kao mrtva“ da nad njim izvrši hiruški zahvat, bez ikakve odgovornosti u slučaju da pacijent pri operaciji umre. I pripadnici „povlaštenog“ sloja su išli u Dobrovnik po zdravstvenu pomoć, a to nam dokazuje slučaj supruge vojvode Pavla Radivojevića. Ona je dobila dozvolu da ode u Ston, ali pošto je terapija bila duža odobrena joj je kuća u Dubrovniku, gdje je mogla boraviti.

Ukoliko napravimo komparaciju odnosa prema bolesniku iz velikaškog roda i običnih ljudi, zaključit ćemo da je pomoć vladarima i vlasteli politički uvjetovana. Oni su naravno imali privilegije i popust, ali su mogli birati svog doktora, a Dubrovnik je ubjeđivao doktora da krene na put ka Bosni. U slučaju običnih ljudi, oni su morali sami prelaziti dug put i plačati veliku sumu za liječenje. Vjerovatno zbog toga imamo malo izvora o liječnju sitnih slojeva, jer nisu imali mogućnost sve to isfinansirati, ali su vjerovatno medicinsku pomoć tražili na drugim mjestima.

U bosanskim trgovima i selima, ljudi su doktorsku pomoć tražili od narodnih vidara. U Srebrenici djeluje vidar Pribislav iz Dubrovnika, ali tamo se nalaze i poznati dubrovački doktori Marko Veoković medicus i Stojko medicus. Možemo zaključiti da je bosansko društvo bilo sujevjerno i da je pomoć tražilo kod raznih narodnih doktora.

Piše: Alen Borić

Intelektualno.com

Facebook komentar

Intelektualno