Zahvalnost je osobina koju treba posjedovati svaki čovjek. Ta zahvalnost odnosi se na zahvalnost Bogu, kao sveopćem Stvoritelju i Vladaru svega, te zahvalnost ljudima kao Njegovim stvorenjima. Poznato je da je, u teološkom smislu, najbolji iskaz molitve Bogu ona molitva koja počinje sa zahvalom i na takav način završava. Od vjernika se traži da svoju zahvalnost Stvoritelju iskazuju svakodnevno i u svim prilikama. Ta zahvalnost podrazumijeva zadovoljstvo sa sudbinom i u momentima iskušenja, ali i u momentima i danima ispunjenih blagodatima. Jačina vjere nekog pojedinca ili zajednice ogleda se u tome koliko se zahvaljuju Bogu i u dobru i u zlu. Teološki traktati nas uče da Bog iskušava ljude na različite načine: nekada sa određenim nedaćama i problemima, a nekada i raskoš i blagodati bivaju vid iskušenja.
Oni koji se strpe i u tim momentima zahvaljuju Bogu, bit će nagrađeni, a oni koji u danima i momentima sveopćeg zadovoljstva također budu zahvalni Bog će im još više dati i njihovu radost uvećati. U svakom slučaju čovjeku se preporučuje da bude zahvalan Bogu na svim blagodatima u svim životnim momentima, te da bude zadovoljan sudbinom i sa onim što trenutno ima i što mu je dato na dar.
Vjera nas uči da je molitva (dova, molba) toliko jaka da u određenim prilikama i momentima može „izmjeniti sudbinu.“ Svakom čovjeku se preporučuje da svaki dan, bar dio vremena, provede u molitvi, zahvalnosti i pokornosti Bogu. Nema ništa na ovome svijetu što Bog ne može promijeniti i učiniti drugačijim, tako da čovjek nikada ne treba gubiti nadu već treba svoje misli i svoje vrijeme usredotočiti što češće na molitvu.
Jedna izreka kaže: „Onaj ko nije zahvalan ljudima nije zahvalan ni Bogu.“ Iz ovoga vidimo da se pojam zahvalnosti proteže i na zahvalnost ljudima što se smatra jednim od vidova naše moralnosti, čestitosti, odnosno u osnovi našeg vjerovanja.
Ako je zahvalnost ljudima usko vezana sa zahvalnošću Bogu onda je neminovno da u svojoj korespodenciji sa ljudima ta zahvalnost treba naći još veće mjesto. Vjera nas uči da odmah nakon zahvalnosti Bogu slijedi zahvalnost našim roditeljima na svemu onome što su za nas učinili. Poslije zahvalnosti roditeljima slijedi zahvalnost i lijep odnos prema rodbini, komšijama, našim prijateljima, ali i drugim ljudima kao stvorenjima Jednog i Jedinog Gospodara.
Ukoliko se ljubazno i sa zahvalnošću budemo odnosili prema ljudima kao Božijim stvorenjima približit ćemo se tako Bogu i bit ćemo upisani u pravovjerne dobročinitelje. Uz to, ako budemo redovno iskazivali i svoju pokornost i svoju zahvalnost Bogu, naš stepen kod Njega bit će uistinu velik, te ćemo imati pravo da za sebe kažemo da smo vjernici i imat ćemo razlog da se nadamo Njegovom raju.
Bez zahvalnosti Bogu na svim životnim blagodatima i zahvalnosti ljudima na onome što nam čine nema ni ispravnog i potpunog vjerovanja.
* * *
Toliko je razloga oko nas zbog kojih trebamo biti sretni, zadovoljni i zahvalni Bogu na svemu što nam daruje. Ukoliko pogledamo sve ono što je Stvoritelj čovječanstvu podario vidjet ćemo da te blagodati skoro da ne možemo ni nabrojati. Podario nam je zdravlje, razum, ispravno vjerovanje te nam dao porodicu, prijatelje i okruženje u kojem uzrastamo i u kojem nam se pruža prilika da Mu budemo zahvalni i da ta zahvalnost uistinu bude iz srca i sa velikom radošću.
Onaj čovjek koji je svjestan da ga je Bog stvorio, omogućio mu život na ovome svijetu i putem Božije objave pokazao svrhu života i njegov konačni cilj i mjesto gdje ide, doista treba biti sretan, zadovoljan i Bogu zahvalan jer zna kako živjeti na ovome svijetu i šta činiti da i na budućem svijetu dobije trajnu sreću, uživanje i nadasve ono što svi priželjkujemo, a to je Božije zadovoljstvo. Zato svaki vjernik na život gleda sa optimizmom i zna da ništa nije uzaludno i besciljno. Sve ima svoju svrhu, smisao i svoj krajnji cilj. A taj cilj jeste Božiji oprost, Božije zadovoljstvo i okrilje Njegove milosti sa kojom On daje spasenje svima onima koji to spasenje uistinu i žele. Zahvalnošću Bogu u svim životnim prilikama i pokornošću Njemu kroz izvršavanje Njegovih zapovjedi čovječanstvo može dobiti trajnu ovosvjetsku i onosvjetsku sreću.
Za intelektualno.com piše: Admir Iković
