Historija imperijalizma i izgradnje carstva ostavili su svijetu mračno naslijeđe sa kojim se mnogi još uvijek ne mogu suočiti. Dok su određeni diktatori i njihove ambicije, ponajviše Hitler, dobro poznati, druge figure nalaze se u sjeni kolektivnog sjećanja. Jedna od tih figura zasigurno je belgijski kralj Leopold II, koji je između 1885. i 1908. stvorio zloglasnu Slobodnu Državu Kongo u Srednjoj Africi.
Neki su ga smatrali za bešćutanog agresora i osvajača koji nije prezao ni od čega da ostvari svoje poslovne i političke interese. Drugi smatraju da je on pogrešno shvaćen pojedinac. To bi se moglo uvažiti pod uslovom da on nije bio svjestan zločina učinjenih u njegovo ime.
Zašto je Leopold uopšte preuzeo kontrolu nad tim područjem? Magazin „New Yorker“ je 2015. godine napisao članak u kome se tvrdi da je on slijepo vjerovao da u Kongu vrši civilizatorsku misiju. U članku se navodi: “Želio je da se njegova država pridruži ligi evropskih imperija. Oni su predali zadatak Leopoldu, koji je koristio ličnu diplomaciju da bi uvjerio evropske sile da preuzme kontrolu nad velikim dijelom Konga.”
Trgovačke snage i moć novca ubrzo su ovu ambiciju pretvorile u nešto mračnije. Gusta džungla postale su vrijedan izvor gume. Stanovnici Konga su bili prisiljeni riskirati život i udove izlažući se sirovinama, koje su se lijepile na njihovu kožu. Leopoldovo „igralište“ bilo je zadivljujućih 76 puta veće od Belgije. Slobodna Država Kongo evoluirala je iz ispraznog posjeda u plantažu robova.
Ova nemilosrdna potraga za profitom imala je mnogo agitatora, koji bi nasilno gurali stanovništvo prema svojim ciljevima. Mnogi Leopoldovi zvaničnici terorisali su lokalne stanovnike, prisilivši ih da rade pod prijetnjom da će im odsjeći ruke i noge ili udove njihove djece. Žene su silovane, muškarci pogubljeni, a sela su spaljena u potrazi za profitom.
Šira svjetska javnost doznala što se događa u Kongu. Protesti su doveli do toga da se Kongo izuzme iz Leopoldove lične kontrole na početku 20. stoljeća. Kongo mijenja pravni satus i postaje državna belgijska kolonija.
Krvoproliće se tim činom nije završilo. Zvjerstva su se nastavila, uključujući smrt više od sedam hiljada prisilnih radnika koji su angažovani da šire željezničku mrežu dvadesetih godina 20. stoljeća. Bio je to pravi horor na epskoj razini. Međutim, neki historičari i drugi analitičari prestali su nazivati Leopoldovu bezobzirnu vladavinu genocidom. Britanski “Guardian” citira Barbaru Emerson, autoricu knjige o Leopoldu. Ona tvrdi: „Leopold nije započeo genocid. Bio je pohlepan za novcem i odlučio je da ne posveti pažnju kada su stvari izmakle kontroli.” Dio belgijskog društva i dalje je vrlo defanzivan po ovom pitanju. Mnogo govore: „Reformisali smo Kongo i tamo imali pristojnu upravu.”
Najveća mistrerija je koliko je ljudi zaista stradalo. Pošto ovaj zločin nije dobio pažnju koju je zaslužio u vrijeme kada se odvijao ovo pitanje ostat će bez jasnijeg odgovora. Procjene za broj ubijenih kreću se između dva i 15 miliona, lahko stavljajući Leopolda u prvih deset masovnih ubica u historiji. Kada je umro 1909. godine pogrebna povorka kralja bila je izviždana. To govori da je u to vrijeme svijest o njegovim zločinima ili zločinima činjenim u njegovo ime i njemu u koristi u belgijskoj javnosti bila na znatno višoj razini.
Usporedbe se neizbježno povlače između onog što se tada dogodilo i onih „mnogo poznatijih“ zločina. Leopoldovo vrijeme povezuje “imperijalizam 19. vijeka i totalitarizam 20. stoljeća“. Čista razmjera terora, uloga birokracije i broj mrtvih uspoređuju se s Hitlerovim Lebensraumom i Staljinovim čistkama.
Za Intelektualno.com priredio: Faris Marukić
