“Partizanska banda u jakosti 28 bandita koja se nalazila u šumi između Koritnika i Rotimilje (15 km južno od Mostara) opkoljane je i uništena 12. Srpnja 1943. Godine. Ovu bandu su pomagali stanovnici mjesta Orašje. Mjesto je radi toga za odmazdu sa svim stanovništvom potpuno uništeno. Poziva se pučanstvo da se ne izlaže opasnosti vlastitog uništenja time što trpi ili pače pomaže bandite…”
Ovim službenim tonom, onako kako je i svojstveno zločincima, okupaciona vlast je obznanila pokolj u stolačkom zaseoku Orašje u kojem je na najužasnije načine živote izgubilo 66 njegovih stanovnika. U selu Orašje su do Drugog svjetskog rata zajedno živjeli muslimani i katolici, ipak početkom 1943. godine četnici protjeruju katoličko stanovništvo tokom združene operacije njemačkih trupa i domaćih kolaboracionista kodnog naziva “Weiss”, koja je kod nas poznata kao i četvrta neprijateljska ofanziva.
Zadatak povjeren diviziji „Princ Eugen“
Kako je Orašje bilo u neposrednoj blizini sela Rotimilje u kojem se narodnooslobodilački pokret učvrstio već na samom početku rata, ubrzo se uticaj proširio i na pomenuto selo, gdje je pokret prihvaćen sa velikom dobrodošlicom. Punu podršku su dobili i od najuglednijeg seoskog starješine Saliha Džokle. U ratnom periodu selo je imalo izuzetno značajnu ulogu te je postalo prihvatilište za mostarske omladince, kao i tranzitno mjesto za prenos hrane i raznog materijala.
Vijest da se u Orašju kriju partizani je preko ustaškog župana i advokata Jakiše Milkovića brzo stigla do Njemaca koji su ubrzo pokrenuli zločinačku ekspediciju. Zadatak je povjeren jedinicama 7. SS dobrovoljačke divizije “Princ Eugen”. Divizija je bila uglavnom sačinjena od domaćih folksdojčera, a iako je u nazivu imala dobrovoljački karakter u kasnijem period uglavnom je popunjavana mobilizacijom. Isključiva uloga divizije je bila suzbijanje partizanskog djelovanja na prostoru Jugoslavije.
U zoru 12. jula njemačke trupe su bez najave opkolile zaseok Orašje pristižući iz tri pravca; Mostara, Domanovića i Stoca. SS zločinci su sve seljake koje su zatekli u polju natjerali u kuće i štale u koje su potom upadali i otvarali vatru ubijajući svakoga koga su zatekli ne praveći razliku između muškaraca, žena i djece. Kako bi se uvjerili da niko neće preživjeti ovaj masakr Njemci su pri odlasku zapalili sve kuće i štale. Smrti se spasila nekolicina koja se krila ispod tijela ubijenih, među kojima je bila i šestogodišnja djevojčica Ilduza Džoklo. Osim njih spasio se i Ahmet Pehlić koji se u toku napada uspio probiti kroz njemački obruč.
Pojedine porodice su potpuno nestale
Nakon odlsaka Njemaca u selo su se vratili najhrabriji kako bi pomogli unesrećenima, zatekli su stravičan prizor masakriranih i ugljenisanih tijela. Posebnu monstruoznu notu ovom zločinačkom pohodu daje činjenica da nisu pošteđeni ni najmlađi, od 66 stradalih njih 25 je bilo mlađe od 15 godina među kojima i troje novorođenčadi. Pojedine porodice su potpuno nestale, a najteže je prošla porodica Palata koja je izgubila 21 člana. Mještani susjednog sela Rotimilja su iz strahu da bi i oni mogli postati naredna meta izbjegli, te se vratili tek nakon 3 dana, kada su došli i u selo Orašje kako bi pokopali svoje susjede. Vijest o zločinu u selu Orašje vrlo se brzo proširila na cijeli Mostarski okrug a u samom gradu Mostaru narod je bio prestrašen te se povukao u svoje domove. Kasnije su se stanovnici šireg područja Dubrava u koje potpada i selo Orašje organizovali te uz pomoć antifašističkog pokreta oformili Dubravski bataljon 13. hercegovačke brigade.
Nije poznato da li je iko od direktnih izvršioca ikada odgovarao za zločin u Orašju, ipak tadašnji komandant 7. SS divizije „Princ Eugen“ Karl von Oberkamp je brzo nakon završetka rata kao američki ratni zarobljenik izručen jugoslovenskim vlastima. U aprilu 1947. godine u toku šestog procesu njemačkim oficirima u Beogradu von Oberkampu su na teret između ostalog stavljeni i zločini nad stanovništvom područja Dubrava. Pravomoćno je osuđen na smrtnu kaznu vješanjem koja je izvršena 4. maja 1947. godine.
Piše: Belmin Herić
Intelektulano.com
