Vladimir Komarov imao je sudbinu koji nijedan astronaut ne bi poželio. Svemirska utrka, koju je potakao Hladni rat između Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza, bila je period brzih inovacija i tehnološkog napretka. Prvo rakete, zatim sonde i na kraju ljudi lansirani su izvan Zemljine atmosfere. Ali, u žurbi za dominacijom u svemiru, dogodilo se mnogo nesreća.
Sjedinjene Države izgubile su tri velika astronauta, Gusa Grissoma, Ed Whitea i Rogera Chaffeeja, u kapsuli Apollo 1 tokom probe na tlu u januaru 1967. godine, istog dana kada je potpisan Ugovor o svemiru. Navedene godine, Sovjetski Savez je izgubio jednog od svojih najboljih kosmonauta, Vladimira Komarova.
Početkom 1967. godine, Leonid Brežnjev, vođa Sovjetskog Saveza, smislio je „spektakularno“ slavlje 50. godišnjice revolucije. Brežnjev je u mislima imao svemirsku proslavu. Njegova ideja bila je lansiranje dvije kapsule, Soyuz 1 i Soyuz 2, koje bi se srele i spojile u svemiru, a dva bi kosmonauta razmijenila mjesta, puzeći iz jednog u drugo svemirsko vozilo. Brežnjev je svima jasno dao do znanja da želi da se njegov projekt realizuje, a niko se nije usudio odvratiti ga, jer je projekat bio prevelik poduhvat za tako kratko vrijeme.
Vladimir Komarov i nacionalni heroj Jurij Gagarin izabrani su za primarnog i rezervnog pilota za Soyuz 1, sofisticiranu svemirsku letjelicu. Njih dvojica bili su najbolji prijatelji, radeći i provodeći slobodno vrijeme zajedno. Oba su bili sjajni inženjeri i oba bili svjesni koliko je misija bila rizična i složena. Komarov je imao bojazni da se neće vratiti živ, ali kako da odustane od misije, kada je najbolji prijatelj njegov zamjena. Valery Bykovsky, Aleksei Jeliseev i Yevgeny Khrunov bili su kosmonauti odabrani za Soyuz 2. S jedne su strane bili sovjetski kosmonauti, koji su dijelili istu zabrinutost da je projekt previše rizičan i van mogućnosti inženjera da bi ga u potpunosti pripremili do 1. maja, Nacionalnog dana radničke solidarnosti. S druge strane, Komunistička partija je željela objaviti svijetu svoj novi uspjeh u svemiru. Tim od više od 50 inženjera pregledao je svemirske brodove i pronašao 203 problema, koji su nabrojani u ukratko pojašnjeni u izvještaju od 10 stranica.
Iako je izvještaj trebao podići svijest unutar Partije kako bi se projekt barem odgodio, svi koji su vidjeli šta je je napisano izgubili su pozicije, otpušteni su ili poslani u Sibir. Uprkos stidljivo napravljenom vozilu koje je trošilo opasno malo goriva, Soyuz je lansiran s Komarovim unutra. Nauka je izgubila bitku sa politikom.
Njegovi prijatelji i kolege pokušali su ga razveseliti pjesmom. Pojavio se i Jurij Gagarin, bijesan, u očajničkom pokušaju da spasi svog najboljeg prijatelja. Ali to je bio posljednji put kad su se vidjeli. Svi su znali da je projekat osuđen na propast. Čak je i Komarov tražio sprovod sa otvorenim kovčegom kako bi Sovjeti vidjeli šta su učinili. Odmah po lansiranju, 23. aprila, na brodu Soyuz 1 počele su nevolje. Jedan od dva solarna panela nije se uspio aktivirati, ostavljajući kapsulu s pola snage. Antene su također bile oštećene i nisu pravilno radile, stvorivši probleme za navigacijsku opremu. Sistem toplinske regulacije je slabio, komunikacija sa zemaljskom kontrolom se prekinula, a brod je bilo teško kontrolisati.
Lansiranje Sojuza 2 otkazano je, a umjesto toga, Komarove kolege pokušali su lansirati kapsulu kako bi ga spasili. U međuvremenu, Komarov je okrenuo kapsulu u pokušaju da se spusti na Zemlju. Sa nefunkcionalnom opremom broda proveo je pet sati u orbiti. Tek je 19. put je uspio da ispali retrorakete i ponovo uđe u Zemljinu atmosferu. Sve se raspalo kada se dva padobrana nisu uspjela aktivirati. Kada je dostigao atmosferu, kapsula je počela da pada izvan kontrole i Komarov je znao da je to kraj, te da ne postoji ništa što on ili bilo ko drugi može učiniti da to spriječe. Dok je padao u svoju smrt, Komarov je psovao, optužujući Partiju i sve koji su odgovorni za njegovu nesreću. Američke stanice za prisluškivanje u Turskoj presrele su Komarove uznemirujuće pozive. U sedam sati ujutro 24. aprila, Soyuz 1 srušio se na stepe u blizini Orenburga snagom meteorita od 2,8 tona. Komarov je odmah, na mjestu stradao.
Komarov je ispraćen državnom sahranom u Moskvi, sa otvorenim kovčegom kako je tražio, a njegov pepeo interniran je na Crvenom trgu. Nakon smrti svog prijatelja Gagarin je dao vrlo rizičan intervju za Pravdu, službeni list Komunističke partije Sovjetskog Saveza, gdje jasno kritikuje misiju. Nažalost, Gagarin je umro samo godinu dana kasnije, u padu svog aviona, tokom rutinskog leta.
Za Intelektualno.com: Faris Marukić
