Vedad Deljković Vijećnik je grada Sarajeva. Rođen je u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, gdje je magistrirao politologiju. Sa njim smo razgovarali o stanju mladih u bh. društvu, aktivizmu, ali i o dosadašnjim političkim aktivnostima
Intelektualno: Vijećnik ste u skupštini grada Sarajeva, koliko ste zadovoljni dosadašnjim radom i koji su Vaši prijedlozi za poboljšanje života u glavnom gradu Bosne i Hercegovine?
Deljković: Da, vijećnik sam u Gradskom vijeću Grada Sarajeva i često mi se, s pravom, postavljaju ovakva i slična pitanja. Živim u ovom gradu i mislim da razumijem potrebe i želje njegovih stanovnika za čistim zrakom, čistom rijekom, kvalitetnim javnim prevozom, zelenim površinama kojih je sve manje umjesto da ih bude sve više… Dugo bih nabrajao šta sve treba popraviti i unaprijediti samo do zadovoljavajućeg nivoa. Zato sam, čim sam imenovan vijećnikom, želeći se odmah aktivirati, tražio strateške dokumente na osnovu kojih se radi u Gradu Sarajevu. Nisam to našao. U Gradskoj upravi se realizuje puno projekata ali na temelju podnesenih inicijativa različitih subjekata, a na koji se način odabiru projekti za realizaciju, nisam siguran. Moj stav je da, ako imate puno posla, ako mnogo toga treba popraviti, unaprijediti, uljepšati, podići na veći nivo, morate znati taj posao klasificirati i poredati po važnosti. A kad je riječ o jednom gradu, njegovi građani najbolje identificiraju izazove i prioritete kojima se predstavnici vlasti trebaju baviti. Zato preferiram donošenje kvalitetne i provedive, lokalne razvojne strategije, gdje se kroz javne rasprave svih zainteresiranih strana definišu prioriteti. Tako bismo dobili jasnu viziju o tome kakvo Sarajevo u budućnosti žele njegovi stanovnici. U tom dokumentu, naravno, definiše se i kojim sve aktivnostima želimo ostvariti zadane prioritetne ciljeve, zatim ko će to uraditi, u kom vremenskom okviru i od kojeg novca. Mislim da bi se na ovakav način radilo bolje i kvalitetnije.
Pozitivan primjer toga je pilot inicijativa „Sarajevo-Smart City inicijativa“ koju finansira UNDP, a koja ima za cilj otvoriti dijalog između građana, predstavnika vlasti, akademske zajednice i privatnog sektora o budućnosti razvoja Sarajeva kao „pametnog grada“. Čim se zove pilot inicijativa, znači da je malih razmjera, ali je zamišljena da potakne javnu raspravu između gore navedenih strana s ciljem poboljšanja javnih usluga (čist i predvidljiv javni prevoz, poboljšan gradski saobraćaj kao rezultat pametnog parkiranja, unaprjeđenje javne rasvjete, unaprjeđenje kvaliteta zraka, upravljanje otpadom…) i to pomoću novih najnaprednijih tehnologija. U martu ove godine provedeno je istraživanje u kojem su građani Sarajeva jasno rekli koji su izazovi, a koji potencijali prioriteti, i na osnovu toga je raspisan poziv za podnošenje prijedloga za projekat Smart Sarajevo. To je ono o čemu pričam i na čemu kontinuirano insistiram. Najprije pitajmo one koje zastupamo, šta je to prioritetno da se radi, a ne odlučujmo to u njihovo ime. Onda transparentno odaberimo ko će i na koji način to realizirati. Budimo ozbiljni!
Intelektualno: Uputili ste inicijativu da svaki učenik primi stipendiju. Kakva su očekivanja od ove inicijative ? Šta će to značiti za mlade ljude?
Deljković: U razvijenim zemljama školovanje je prepoznato kao jedan od najvažnijih i najutjecajnijih elemenata za budućnost jedne države. Obrazovni sistem se u tim zemljama kontinuirano usklađuje sa potrebama tržišta rada, uvodi se više praktične nastave u skladu sa standardima iz EU, pa poslodavci dobivaju stručni kadar koji je odmah produktivan, jer već posjeduje potrebno znanje i kompetencije. U isto vrijeme potiču se privredni subjekti da primaju učenike na praksu i za to im se daje podsticaj. To su sistemska rješenja koja uveliko doprinose razvijenosti realnog sektora i privrednog napretka.
Kod nas je situacija potpuno drugačija. Najviše učenika upisuje gimnazije, a manji broj se odlučuje za druge vrste stručnih škola. Zato smo u Gradskoj upravi odlučili da prednost stipendiranja imaju učenici koji se školuju za zanatska zanimanja i učenici tehničkih škola. Podnio sam inicijativu da se stipendiraju svi učenici koji su aplicirali i imaju propisane uslove jer je to društveno-odgovorna aktivnost posebno značajna za one učenike koji, bez dodatnih finansijskih sredstava, ne bi bili ravnopravno uključeni u proces obrazovanja. Stigao je veliki broj prijava, pa smo zaključili da postoji i velika potreba za ovakvom vrstom pomoći. Na ovaj način smo željeli potaknuti i druge učenike na konstruktivno razmišljanje o svojoj budućnosti, a roditelje da im pomognu pravilno ih usmjeriti prema izboru zanimanja koje će im omogućiti ostvarivanje osobnih potencijala i zadovoljstva u budućem radnom životu. Inicijativa je jednoglasno podržana i oko 300 učenika, čije su aplikacije bile potpune, dobili su stipendiju koja iznosi 100 KM mjesečno.
Intelektualno: Kako vidite stanje naše omladine? Koji su Vaši savjeti mladima za uspjeh?
Deljković: Imam 33 godine i dosta vremena provodim sa mladim ljudima. Iz razgovora s njima, ali i na osnovu mnogih drugih izvora informacija mislim da je najveći problemi mladih u BiH nezaposlenost i materijalno-ekonomska nesamostalnost. Neka vas ne zavara skupocjena, markirana odjeća i cjelodnevno sjedenje po ljetnim baštama i kafanama. Sve to finansiraju roditelji. Također je problem što obrazovni sistem nije usklađen sa potrebama tržišta rada, i nudi mnoštvo nepotrebnih informacija, a pri tome je praktična edukacija nedovoljna ili nikakva. Tako poslodavci nemaju stručan kadar koji može biti produktivan odmah nakon zaposlenja. Svima je poznata činjenica da postoje deficitarna, vrlo tražena zanimanja poput gotovo svih vrsta zanatskih usluga, zatim informatika, elektrotehnika, mašinstvo, telekomunikacije, energetika, rudarstvo, građevinarstvo, a opet se najviše učenika i studenata upisuje u gimnazije i na visokoškolske ustanove gdje stiču diplome iz oblasti administracije, računovodstva, menadžmenta i upravljanja, ekonomije, marketinga-PR, ….I o ovom sam već govorio. Jako malo mladih ljudi stiče obrazovanje izvan formalnog, po nekim pokazateljima tek svaka treća mlada osoba uključena je u programe neformalnog obrazovanja i to najčešće na kurseve stranih jezika i informatike, te možemo zaključiti da je mali broj njih spremno da se dalje obrazuju za neku novu karijeru ili zanimanje. Bez posla mladi se ne odlučuju oformiti porodicu niti imati potomstvo. Mislim da bi predstavnici vlasti hitno trebali da se bave usklađivanjem obrazovnog sistema sa tržištem rada, smanje poreze i doprinose za zaposlene, pojačaju borbu protiv rada na crno, ponude prekvalifikacije i doedukacije za deficitarna zanimanja jer će se time dati šansa mladima da dobiju posao i ohrabriti ih da stupe u brak i imaju potomstvo, a samim tim će se zaustaviti i negativni prirodni priraštaj.
Mladima savjetujem da ne budu pasivni, apatični… Da budu aktivni u traženju posla, makar posao bio van struke za koju su se obrazovali. Preporučujem im i da pohađaju neformalne programe obrazovanja s obzirom na sve veće zahtjeve tržišta rada sa sve većim rasponom potrebnih profesionalnih vještina i na sve veću potrebu za cjeloživotnim učenjem. Ovo ističem jer je, u okviru jednog projekta koji implementiraju UNDP, UNICEF i UNESCO rađena je studija u kojoj je navedeno da „Relativno visok postotak nezaposlenih uopće ne traži posao, a većina tokom šest mjeseci prije istraživanja nije radila niti honorarne poslove“. Već sam jedne prilike spominjao ovaj primjer. Moj prijatelj završio fakultet, menadžment nečega, pitam ga šta trenutno radiš, on kaže da čeka posao. Čuj čeka posao! Zato ne čekajte posao, budite proaktivni, radite i poslove izvan struke koju imate, doprinosite, to može samo biti u vašu korist, na štetu nikako!
Intelektualno: Zašto je po Vama bitan aktivizam?
Deljković: Aktivizam razumijevam kao nastojanje da se zagovaraju promjene na bolje u oblasti politike, ekonomije, ekologije, zaštiti ljudskih prava, zaštiti socijalnih i radničkih prava… i u tom smislu aktivno djeluje. Po mom mišljenju biti aktivista je od suštinske važnosti za život svakog čovjeka, jer takav čovjek želi mijenjati sebe i svoju okolinu na bolje. Takav čovjek je socijalno osviješćen, želi napredak za sebe, ali i za druge, ne podnosi nepravdu pa joj se suprostavlja, posjeduje empatiju, često volontira, privržen je i voli svoju mahalu, grad, državu… Takav čovjek može se odmah prepoznati jer on djeluje, aktivno se uključi u proces odlučivanja u lokalnoj zajednici, tako interveniše, ometa nepravdu kad god može, ukazuje na nezakonite poslove, zalaže se da se svačije pravo poštuje… Također, vodi brigu o zaštiti prirode, ali prije nego počne pričati o nečistoći gradskih ulica, organizuje čišćenje svoje, ako želi pričati o potrebi zaštite djece iz osjetljivih grupa obavezno ode da ih posjeti, nečim ih obraduje, riješi im neki problem, često volontira jer ga pokreće želja da čini dobro, voli svoju državu i kupuje domaće i samo domaće…To je aktivizam! Inače, peticije, protesti, prisustvo javnim skupovima, javna obraćanja, diskusije na internetu… sve je to prazno i jalovo ako prije toga nisi u svom mikro okruženju bio aktivan, ukazao na nepravdu, pomogao potrebnom, prijavio korupciju, odnosno ako se nisi trudio da pokažeš djelom ono što zagovaraš. Posebno bih istakao volontiranje kao, po mom mišljenju, jedan od najvrijednijih oblika građanskog aktivizma. Volontiranje razvija toleranciju i solidarnost, ističe ono najbolje u čovjeku, mijenja svijest ljudi, poboljšava kvalitet života, ruši predrasude i negativne stereotipe. Volonterskim radom se doprinosi zajednici, a u isto vrijeme se i onaj koji daje doprinos u tom smislu osjeća korisno. Svako od nas, svjesno ili nesvjesno, postavlja vrijednosti u svojoj mikro i makro sredini u kojoj živi i radi. Te vrijednosti se prihvataju, usvajaju i žive. Pazimo koje vrijednosti promovišemo!
Intelektualno: U zadnje vrijeme u našoj državi imamo negativan trend odlaska mladih u razvijenije zemlje. Kako to zaustaviti ili barem ublažiti, odnosno na koji način zadržati mlade u Bosni i Hercegovini?
Deljković: „Siva ekonomija“, velika korupcija, socijalna nesigurnost, loša zdravstvena zaštita, loša politička situacija, loš obrazovni sistem, loše komunikacije, loša infrastruktura… to su teme o kojima stalo slušamo i gledamo, često i zato što ih mediji preferiraju u odnosu na pozitivne vijesti. Tako među mladima imamo atmosferu nezainteresovanosti, pasivnosti, nedostatka perspektive… U prelijepoj i prebogatoj zemlji Bosni i Hercegovini široko je rasprostranjeno nezadovoljstvo životom i želja za odlaskom. Kroz cijelu historiju čovječanstva dešavaju se migracije stanovništva i to je normalna stvar. Nemoguće ju je zaustaviti. Međutim, kad je to u ovolikoj mjeri izraženo to je postao ozbiljan problem. To će imati nesagledive posljedice na ekonomiju kroz nedostatak radne snage, zemlja gubi talentirane mlade ljude koji bi mogli pokrenuti ekonomsku, kulturnu i političku obnovu, a država gubi kroz poreze koje bi ti ljudi uplatili. I svi to znaju! Zato nam, kao i u svakom ozbiljnom poslu trebaju strategije i mjere koje će mladima vratiti nadu da je moguće ovdje dobro živjeti. Pokušava se nešto na tom polju, ali bez ozbiljnijeg pristupa neće biti rezultata. Naprimjer, dajemo poticaj mladima da riješe stambeno pitanje, a neizvjesno je da li će u narednoj godini imati posao, radimo na rasterećenju realnog sektora (smanjenje poreza i doprinosa), ali nema mehanizma da ti poslodavci povećaju plaće…Ja poznajem mnoge mlade ljude koji žele da ostanu i da se izbore za bolji život ovdje. Stoga treba što prije osigurati implementiranje postojećih zakona i mjera kako bismo im dali naznake da radimo na kreiranju boljeg ambijenta i da nam je stalo da ostanu, te konačno početi praviti strateški plan za dugoročni razvoj ove zemlje u kojoj će demografska problematika biti shvaćena kao strateško razvojno pitanje. Ja se bavim politikom na lokalnom nivou i nažalost, ne mogu mnogo doprinijeti na ovom polju.
Za Intelektualno.com razgovarao: Alen Borić
