Uloga Mehmeda Džemaludina Čauševića u vjerskom i političkom organiziranju Bošnjaka Uloga Mehmeda Džemaludina Čauševića u vjerskom i političkom organiziranju Bošnjaka
Mehmed Džemaludin Čaušević jedna je od najmarkantnijih ličnosti, ne samo Bošnjačke, već cjelokupne historije Bosne i Hercegovine sa početka XX stoljeća. Obnašao je funkciju... Uloga Mehmeda Džemaludina Čauševića u vjerskom i političkom organiziranju Bošnjaka

Mehmed Džemaludin Čaušević jedna je od najmarkantnijih ličnosti, ne samo Bošnjačke, već cjelokupne historije Bosne i Hercegovine sa početka XX stoljeća. Obnašao je funkciju reisu l-uleme od 1914. do 1930., u periodu kada su se na ovom prostoru promijenile tri različite države Austro – Ugarska monarhija, Država SHS, te Kraljevina SHS. S obzirom da u tom periodu Bošnjaci nisu imali nacionalnih institucija, te da je pored vjerske i nacionalna svijest gravitirala oko Islamske Vjerske Zajednice, u toku Prvog svjetskog rata i periodu dvadesetih godina XX stoljeća, Mehmed Džemaludin Čaušević postao je jedna od najistaknutijih ličnosti Bošnjačke politike.

Rođen je 1870. u mjestu Arapuša kod Bosanske Krupe, gdje je pred svojim ocem, Ali-hodžom, završio početno obrazovanje. Upisuje medresu u Bihaću, odakle sa sedamnaest godina odlazi na školovanje u Istanbul, gdje završava medresu i pravni fakultet, Mektebi-hukuk. Godine 1903. se vraća u Bosnu i Hercegovinu, gdje je imenovan nastavnikom arapskog jezika u Velikoj gimnaziji u Sarajevu. Godine 1905. postaje članom vrhovnog tijela Ulema-medžlisa u Bosni i Hercegovini, gdje je dobio resor prosvjete. Obilazeći muslimanske škole u svojoj domovini, Mehmed Čaušević je uvidio da je najveći razlog zaostalosti muslimanskog naroda loš obrazovni sistem. Vremenom je postao jedan od najgorljivijih pristaša reforme školstva i uvođenja prirodnih nauka u muslimanske škole govoreći da je svaka nauka Božija. Zbog svog reformatorskog djelovanja našao se na udaru kritika muslimanske čaršije (termin koji se koristi za uticajne i imućne gradske muslimane zbog nepostojanja krupne muslimanske buržoazije o.pa). Uviđajući da je muslimanskom školstvu potrebna nužna reforma, Čaušević je djelovao kao veliki reformator tokom svog čitavog boravka na čelu Islamske zajednice, što je reultiralo adaptacijom arapskog pisma bosanskom jeziku, Arebica, te prevodu Kur’ana na bosanski jezik 1938. godine.

Dana 26. marta 1914. godine Mehmed Džemaludin Čaušević  je svečano proglašen za reisu l-ulemu. Na tom visokom položaju bio je sve do 1930. godine kada će podnijeti ostavku. Kako je ranije navedeno, Čaušević je obnašao ovu funkciju u jako turbulentnom periodu hisotorije Bosne i Hercegovine, ali i historiji Bošnjačkog naroda. U toku Prvog svjetskog rata, Čaušević se istako svojim govorima u kojima je tražio od muslimana da se klonu nasilja nad Srbima, koji je buktao tokom sukoba, pogotovo u njegovim prvim godinama.

Međunarodne prilike i stanje na „terenu“ pogodovale su rješavanju Jugoslavenskog pitanja, tj. pitanje stvaranja zajedničke države Južnih Slavena. U idejama oko budućeg uređenja zajedničke države, Bosna i Hercegovina i muslimanski narod nalazili su se u raznim kombinacijama velikodržavnih političkih snaga sa istoka i zapada. Već je bila aktuelna politika „nacionaliziranja“ muslimana u pravcu srpstva, odnosno hrvatstva, a sve u cilju dobijanja većine stanovništva za realizaciju velikodržavnih politika i odgovora na pitanje: „Čija je Bosna i Hercegovina? Srpska ili Hrvatska?“ Također, muslimanskom stanovništvu je bio i upitan opstanak u svojoj domovini ako uzmemo u obzir da se od početka Austrougarske uprave u BiH, muslimansko stanovništvo kontinuirano iseljavalo iz domovine, većinom u Tursku. Zanimljivo je da su bošnjački političari u vrijeme realiziranja Jugoslavenske ideje ostajali pasivni ili su se „povijali kako vjetar puše“. Nije postojao zajednički politički stav, već su se stavovi, ako ih je uopšte i bilo, radikalno razlikovali od autonomaških stavova u okviru Austrougarske monarhije Šerifa Arnautovića do projugoslavenskih, koje zastupa mlađa politička elita predvođena Mehmedom Spahom.

Nepostojanje jedinstvenog stava bošnjačkih političara o ujedinjenju, isturit će Čauševića kao centralnu ličnost Bh. muslimana sa kojom je trebalo razgovarati o raspoloženju Bošnjaka. U prilog ovoj tvrdnji istaknut ćemo posjetu  tadašnjeg predsjednika Jugoslovenskog kluba u Bečkom parlamentu Antona Korošeca. Korošec dolazi u Sarajevo kod reisu l-uleme u septembru 1917. godine. Ispitujući o raspoloženju Bošnjaka glede južnoslavenskog ujedinjenja, Korošec je od reisa dobio odgovor „da su muslimani za ujedinjenje“. Također sa Korošcem je pričao i o stanju Bh. muslimana, o njihovim stradanjima u ratu, te je obećao da će „pomoći svaki rad koji našem narodu donosi slobodu“, jer mu je dosta „i turske i njemačke vlade“.  Iz ovoga možemo zaključiti da je reis Čaušević bio na pozicijama Majske deklaracije.

Novembarskim ulaskom srpske vojske u Bosnu i Hercegovinu dolazi do drastičnog „prevrata“ kojeg su Bošnjaci dočekali nespremni  i politički obezglavljeni. Reisu l-ulema je na svečanom banketu, priređenim za srpsku vojsku, održao govor u kojem je hvalio junačku srpsku vojsku govoreći „da će Muslimani Bosne i Hercegovine znati uvijek dostojno cijeniti te bratske zasluge i čuvati u uspomeni ovaj prvi susret nakon burnih stoljeća“, te još jednom ponovio da muslimanski narod želi živjeti u slozi sa svojom slavenskom braćom u zajedničkoj državi.

Čaušević se već u prvim godinama nove države, blago rečeno, razočarao u njenu vlast. Bosanskohercegovačke muslimane je u toku stvaranje Kraljevine SHS pogoditi nezapamćen teror praćen socijalnim ugnjetavanjem rješavanjem agrarnog pitanja, koji je odmah pored socijalno-ekonomskih poprimio i nacionalno-šovinistički karakter. Bošnjaci, koji su se u početku pojedinačno žalili na sigurnost života i imetka, počeli su organizovano da se obraćaju istaknutijim ličnostima, među njima i reisu Čauševiću. On je obavještavao direktno komadanta II armije vojvodu Stepanovića i predsjednika Narodne vlade za BiH Atanasija Šolu, o mnogim izgredima kao što su neosnovana hapšenja, prebijanja u zatvoru, pljačke kuća. Resiu l-ulema će i kasnije biti adresa na koju će se muslimani, pogotovo oni koji su prebivali blizu crnogorske granice, obraćati u cilju svoje zaštite. Čaušević je, iznoseći svjedočanstva stradalih muslimana na svjetlost dana, često dolazio u sukobe sa beogradskom vlašću. Tako je bilo i kada je davao intervju Charlesu Rivetu, dopisniku francuskog časopisa „Temps“, u kojem je govorio o stradanju muslimana u Kraljevini SHS. Tako se za problem Bh. muslimana „pročulo“i van granica Kraljevine.

Kako je ranije napisano, Čaušević je na poziciji reisu l-uleme ostao do 1930.godine kada je podnio ostavku zbog neslaganja sa tadašnjom Jugoslovenskom vlašću. Umro je 1938.godine. U periodu Prvog svjetskog rata i periodu do narednog svjetskog sukoba, Mehmed Džemaludin Čaušević zauzima posebno mjesto kao veliki vjerski lider, a možemo slobodno reći u nekim momentima i  kao politički lider Bošnjaka.

 

Za Intelektualno.com priredio: Dino Hajdar

Facebook komentar

Intelektualno