Franjevački red osnovan je početkom 13. stoljeća, a osnivačem ovog monaškog reda smatra se sv. Franjo Asiški. Franjo je nastojao da u što većoj mjeri oponaša Isusa Krista te je slijedio i njegove ideje. Veoma brzo ovo učenje se proširilo i Franjo je stekao veliki broj pristalica. Franjevci su se proširili i na područje dalmatinske obale i Dubrovnika. Ipak, o dodirima Franjevaca sa područjem srednjovjekovne Bosne u historiografiji postoje različite intepretacije.
Teorije o dolasku franjevaca u Bosnu
Jedna od teorija jeste da prvi kontakti Franjevaca mogu datirati iz 1235. godine. Teorija se bazira na Waddingovom mišljenju gdje on navodi da je 1260. godine postojala vikarija, ali s naglašavanjem da odmah po formiranju nije moglo postojati osam kustodija već da su se one ranije formirale. Potom, prvi dodiri franjevaca se često vezuju za 1248. godinu i povezuje se sa pismom pape Inocenta IV upućeno senjskom biskupu Filipu i provincijalu Franjevaca u Splitu. U pismu se naređuje dvojici crkvenih prvaka da povedu istragu o životu i ponašanju bosanskog bana Ninoslava, pa da ga po završenom poslu obavijeste o rezultatima. Ipak 1291. godina je najviše prihvatljiva kod historičara i istraživača kao godina dolaska Franjevaca.
Naime, srpski kralj Dragutin obratio se papi Nikoli IV za pomoć. Budući da je on morao srpsko prijestolje ustupiti svom bratu Milutinu, sada već bivši kralj Dragutin je dobio određene dijelove koji su pripadali Ugarskoj. U vezi s tim on se obraća papi putem poslanika o raširenosti hereze u njemu podređenim dijelovima Bosne, te ovaj na njegovu molbu odlučuje poslati dva franjevca kao inkvizitore u te krajeve Bosne. Najstarija teorija jeste ona koja potiče od fra Marka Lisabonskog u kojoj se tvrdi da je fra Gerald Odonis osnovao franjevačku vikariju na području srednjovjekovne Bosne i tu naselio franjevce. Ovu teoriju pominje i Nikola Lašvanin u svom „Ljetopisu“: Dodjoše prvi fratri sv. Frane u Bosni, Kojim ban Stipan učini prvi manastir u Miloševu, u komu se čini ukopati kad umri.
Prvi sigurni podaci o vezama bosanskih vladara i franjevaca povezuju se sa misijom fra Fabijana iz Motovuna. On je obnašajući službu franjevačkog poglavara provincije Sklavonije od 1319. do 1322. godine proučavao stare spise svoje pokrajine i naišao na ranija papinska pisma koja se odnose na Bosnu. Djelovanju fra Fabijana usprotivili su se dominikanci koji su ranije polagali pravo na sprovođenje inkvizicije. Narednih nekoliko godina vodila se žestoka rasprava u Avignonu između ova dva crkvena reda. Ipak, na samom kraju presuđeno je u korist franjevaca te su oni nastavili da djeluju u Bosni i tu su formirali svoju vikariju. Ipak, i pored toga što je ovo jedan od najznačajnijih događaja u prošlosti Bosne još uvijek nije tačno uvrđeno kada je došlo do njenog formiranja.
Bosanski vikar
Krajem 1339. ili početkom 1340. godine u Bosnu je došao fra Gerard Odonis. Jelenić u svom radu donosi jednu romantičarsku priču u kojoj se navodi da je ban izašao da dočeka Odonisa, očekujući sjajnu i bogatu pratnju, no kada je ugledao pobožnu četu golih glava i bosih nogu koji ponizno stupaju…ban zagrli Gerarda i povede ga u svoje dvore sa svim družtvom, gdje ih je pristojno gostio i štovao. Da je misija fra Gerarda bila uspješna svjedoče podaci o tome da je došlo do osnivanja vikarije.
Jedni smatraju da je vikarija osnovana prilikom fra Gerardovog boravka u Bosni krajem 1339. godine, dok drugi opet da se o vikariji može govoriti tek od 1340. Sima Ćirković u Istoriji srednjovjekovne bosanske države smatra da je vikarija osnovana u periodu između 1340 i 1342. godine. Za prvog bosanskog vikara imenovan je fra Peregrin Saksonac.
Fra Peregrin je bio u veoma dobrim odnosima sa bosanskim banom Stjepanom II Kotromanićem, a na to upućuju i podaci da ga je ovaj istaknuti franjevac predstavljao u određenim diplomatskim poslovima. Nakon smrti bosanskog biskupa Lovre u Đakovu ban Stjepan II je uspio isposlovati da se fra Peregrin imenuje za bosanskog biskupa. Ban je preminuo 1353. godine, a fra Peregrin je još tada bio đakovački biskup. Njega su 1355. godine u februaru posjeti i novi bosanski vikar fra Franjo iz Firence te bosanski ban Tvrtko koji ga naziva svojim „duhovnim ocem“. Bio je to posljednji put da se fra Peregrin javlja u dokumentima u obavljanju svoje službe.
Uloga Franjevaca u razvoju bosanskog društva
Franjevcima su odigrali i veliku ulogu u razvitku gradskih naselja. Ne treba zanemariti da je u tom periodu došlo do razvoja rudarstva i trgovine, pa se uviđa sve veći broj stranaca- Dubrovčana i Sasa te je njima pogodovao dolazak franjevaca. Jedan od prvih samostana osnovan je uz crkvu sv. Nikole u Milima kod Visokog. Sutjesci.
Mnogi Dubrovčani su darovali bosanske samostane što možemo uvidjeti na osnovu njihovih testamenata. Po broju darova može se istaći da je najveći ugled imao samostan u Milima. Uz ove samostane često su građeni i leprozorijumi za liječenje gubavih i bolesnih što zapravo govori da su franjevci nastojali doprinijeti i boljim zdravstvenim prilikama u Bosni.
Kada se govori o vjerskoj slici u Bosni tu svakako u prvom redu treba napomenuti postojanje Crkve bosanske. Ona nije bila nikakav konkurent ni vladarima ni plemićima i kao takva uživala je najveći ugled. Povoljnije prilike za franjevce nastupaju pred najezdom osmanske vojske.
Piše: Dženana Kahriman
intelektualno.com
